U dvije trećine općina i gradova u vrtić ne ide ni polovica djece, a razlike u obuhvatu djece su ogromne: od Brodsko-posavske županije gdje vrtić pohađa tek 18,9 posto djece do Grada Zagreba gdje ih u vrtić ide gotovo 90 posto.
Lošija jedino Irska, ali ona ima drugačiju politiku
Prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj vrtić pohađa jedva nešto više od polovice djece u dobi od treće do šeste godine, dok je u 15 država EU, na čelu s Maltom, Francuskom i Belgijom, taj udio još prije nekoliko godina prešao 90 posto. Manji udio djece u vrtićima od Hrvatske ima samo Irska, koja je, međutim, specifična jer se tamošnja obiteljska već godinama uspješno temelji na izdašnim naknadama za ostanak majki s djecom kod kuće, barem do škole, piše Jutarnji list.
No, usprkos tomu obuhvat djece u vrtićima u Irskoj tek je neznatno niži nego u Hrvatskoj. Primjerice, promatra li se skupina četverogodišnjaka, u Irskoj vrtić pohađa njih 56 posto, a u Hrvatskoj 59,6 posto. Prva sljedeća država nakon Hrvatske s najnižim obuhvatom djece u dobi od 4 godine je Cipar, ali tamo ih u vrtić ide 74 posto, dok Poljska i Bugarska imaju po 80 posto djece u predškolskim ustanovama, a Slovenija je prije dvije godien došla do udjela od 89,3 posto.
Da je nedostupnost vrtića izvor socijalnih nejednakosti upozoravaju dr. Ivana Dobrotić i dr. Teo Matković s Katedre za socijalnu politiku zagrebačkog Pravnog fakulteta u svojoj studiji "Pokazatelji obuhvaćenosti i ulaganja u redovne programe ranog i predškolskog obrazovanja u Hrvatskoj u kontekstu postizanja ciljeva iz Barcelone i pedagoškog standarda".
Nigdje siromašni nemaju tako male šanse kao u Hrvatskoj
"Vrtići imaju prije svega odgojno-obrazovnu funkciju. Radi se sustavu koji je iznimno bitan sa stajališta izjednačavanja životnih izgleda djece te ublažavanja negativnih posljedica koje sa sobom nosi odrastanje u siromaštvu", kaže za Jutarnji list dr. Dobrotić, suatorica studije.
Naime, čuvanje djece zaposlenih roditelja tek je jedan dio društvene uloge dječjih vrtića, dok je onaj drugi dugoročno mnogo važniji - izjednačavanje izgleda u daljnjem školovanju i životu.
A Hrvatska je jedno od socijalno najnepropusnijih društava u EU. Konkretno, dijete niskoobrazovanih i materijalno ugroženih roditelja nigdje u EU nema tako malo šanse izdignuti se iznad statusa svojih roditelja ili završiti fakultet kao u Hrvatskoj. Čak 17 puta manje nego u Norveškoj! Ovdašnje dijete odraslo u obitelji primatelja socijalne pomoći ima nevjerojatno velike izglede da će u odrasloj dobi biti u istoj poziciji.
Već su brojna istraživanja pokazala da glavnu ulogu u promjeni takve situacije ima obrazovanje, ponajviše ono predškolsko jer razlike među djecom nastaju još prije nego što im formalno školovanje počne, a što vrijeme više odmiče sve ih je teže prevladati.
Vrtići su važniji za socijalizaciju od baka i djedova
"Djeca iz siromašnijih obitelji, slabije obrazovanih roditelja, kakvih kod nas na selu ima dosta, ta temeljna znanja ne dobiju u svojoj obitelji jer roditelji često ne uviđaju koliko je to važno ili ne dođu u priliku da to djetetu objasne. Bez obzira na stupanj obrazovanja, rijetki su roditelji koji će ciljano posjesti dijete od pet godina i objašnjavati mu negativne brojeve ili što su planeti, da je Zemlja okrugla i okreće se oko Sunca. To se obično dogodi slučajno, u nekom usputnom razgovoru, kakvi su ključni za dijete. Ako se dijete tada zainteresira, roditelj će mu detaljnije objasniti o čemu se radi i dijete će iz te usputne lekcije zapamtiti više nego što mi mislimo. No, roditelji lošijeg obrazovanja mnogo se rjeđe s djetetom zateknu u takvim razgovorima", kazala je za Jutarnji list jedna učiteljica nižih razreda osnovne škole iz jednog malog mjesta u unutrašnjosti Hrvatske.
A razlike nastale u predškolskoj dobi kroz školu se samo se povećavaju jer škole u Hrvatskoj - pokazalo je već nekoliko istraživanja - nemaju nikakvu funkciju u izjednačavanju izgleda djece različitih obiteljskih zaleđa. To što dobivaju u vrtiću koji je - također pokazuju istraživanja - nakon treće godine iznimno koristan za svu djecu, a nezamjenjiv za djecu iz ugroženih obitelji, bake i djedovi koji najčešće brinu o djeci zaposlenih roditelja, a često ni sami roditelji, djetetu ne mogu dati.
"Provođenje vremena s roditeljima i bakama, odnosno djedovima, bitno je, no s obzirom na važnu kognitivnu i socijalnu funkciju koju imaju predškolski programi, ali i potrebu djece za socijalizacijom s vršnjacima, to ne bi smjela biti jedina opcija, i prednost bi svakako trebalo dati predškolskim programima", ističe dr. Dobrotić.
Cijena vrtića ne bi smjela biti veća od 500 kuna
Hrvatska je 2015. godine imala tek 19,9 posto djece obuhvaćene jaslicama i 57 posto djece koja idu u vrtić. Na regionalnoj razini, situacija je još i gora od nacionalnog prosjeka. U četiri županije - Vukovarsko-srijemskoj, Požeško-slavonskoj, Brodsko-posavskoj i Virovitičko-podravskoj - manje od desetine djece ide u jaslice, a manje od trećine u vrtiće. S druge strane, Grad Zagreb je dosegnuo tzv. barcelonski cilj, pa u jaslice ondje ide gotovo 40 posto djece mlađe od tri godine, a u vrtić gotovo 90 posto onih od treće godine do polaska u školu.
Problem nije samo u kroničnom manjku vrtića, već i u nedostatku odgajatelja i visokoj cijeni koju plaćaju roditelji. U cijeloj Hrvatskoj zaposleno je 11.538 odgajatelja, a trebalo bi ih biti dvostruko više. A godišnje se na studij upisuje 626 studenata, dok je na burzi oko 650 odgajatelja/ica. U čak osam županija škola je barem dvostruko više nego vrtića.
Prema preoprukama stručnjaka, cijena vrtića ne bi smjela biti veća od 500 kuna, no cijenu veću od te plaćaju roditelji u čak 57 posto općina i 89 posto gradova. Dok su, primjreice, vrtići u Viru ili Kalinovcu besplatni, u Kraljevici kod Rijeke cijena doseže gotovo 1000 kuna po djetetu.
