Florence Welch i njezina mašina u utorak su, uz mali doprinos ostalih izvođača, rasprodali i do posljednjeg mjesta ispunili Otok hrvatske mladeži, čime se ova 29-godišnjakinja Londončanka i u Zagrebu potvrdila kao vjerojatno ultimativna alter-pop heroina današnjice. Prije toga, itekako primjetnu rupu u programu izazvalo je otkazivanje nastupa Skunk Anansieja, zbog zdravstvenih problema vokalistice Skin, doslovno u posljednji trenutak, pa smo čekanje do izlaska na glavnu binu „preseljenih“ Kawasaki 3p kratili lunjajući po festivalu uz DJ-setove iz šatora kao jedinom glazbenom pratnjom. Tomfa i ekipa, zahvaljujući spomenutom otkazivanju, svirali su pred možda i najvećom publikom u svojoj karijeri i priredili joj zaista urnebesnu ska-punk zabavu. Ritmovi, uz koje je gotovo nemoguće stajati na mjestu, navijački otpjevani refreni te puhači na tragu Haustora i Discipline već odavno predstavljaju dobitnu formulu koja posebno dobro funkcionira na ovakvim masovkama. Pjevački dvojac grupe tako je imao tisuće pratećih vokala na skoro svakoj pjesmi, bilo da se radilo o stvarima s aktualnog albuma „Goli zbog pasa“ ili ubodima s početaka poput „Snifa sam glu“.
(Petar Glebov/PIXSELL)
Amsterdamska trojka My Baby, pak, ulazi u povijest festivala kao jedini bend koji je u istom danu održao čak dva koncerta. Uz planirani, na Hidden Stageu nakon headlinera večeri, uletili su i u termin na srednjoj pozornici te, barem prema potpisniku ovih redaka, odradili daleko najzanimljiviji nastup večeri. Dobar opis njihove glazbe dala je pjevačica i multiinstrumenalistica Cato van Dyck, nazvavši ih trance boogie sastavom, pri čemu je zaboravila spomenuti da tu ima i techna, drum'n'bassa, duba i funka s jedne te prašnjavog bluesa s druge strane. Drugi set bio je nešto bolji čisto zbog činjenice da ga je gledalo puno više ljudi iako su oba predstavljala punokrvni rave party, u kojem vas, umjesto sampleova i programiranih beatova, na ples tjeraju duhovi delte Mississippija.
(Petar Glebov/PIXSELL)
Što se Florence + The Machine tiče, ne ubrajam se među njezine prevelike fanove, a preobratiti me nije uspjela ni u utorak. U dva sata svirke ugurala je sve najveće hitove („Ship To Wreck“, „You've Got The Love“ itd.) koji su mi i ovom prilikom zvučali kao načelno intrigantan, ali ne do kraja realiziran spoj Siouxie Sioux u mračnijim i Abbe u popističnijim trenucima. Kako bilo da bilo, taj hibrid trenutno jako dobro prolazi pa atmosfera u publici nije zaostajala za navijačkim feštama diljem zemlje, a i sama Florence pokazala se kao izuzetno otvorena i komunikativna „frontwoman“ koja će se bez razmišljanja spustiti i među publiku, pokušavajući izvući reakciju od doslovno svakog posjetitelja. Uglavnom, u utorak je i bez Skunka bilo je sasvim dovoljno toga za pogledati, a ako večeras na visini zadatka budu Wilco, Yeasayer i PJ Harvey, ovogodišnji bi INmusic mogao biti i jedan od najboljih dosad.
