Visoke ljetne temperature ove su godine, izgleda, puno žešće opalile po mozgovima domaće 'političke elite' nego inače, pa se ne zna je li biračima na želudac teže pala svakidašnja jadikovka premijerke Jadranke Kosor o tome da radi čak i nedjeljom te da o godišnjem može samo sanjati ili su to ipak bila oporbena vikend-okupljanja prvaka oporbe, koji ne nude rješenje ni za jedan od tisuća problema, ali žudno žele smijeniti aktualnu premijerku.
Premda je ministar zdravstva Darko Milinović porukom da je dobrovoljno odricanje od dijela plaće domoljubni čin doveo Vladu u vodstvo, rezultat tog neslavnog natjecanja i dalje je prilično izjednačen.
Predsjednica Vlade Jadranka Kosor sad već na dnevnoj razini iz odabranih medija prijeti još težim vremenima, apelira na 'opću mobilizaciju', jer ne može sama izvući zemlju iz ovog gliba u koji ju je nepoznat netko (nikako ne HDZ kojem je sama u vrhu više od desetljeća) uvalio. Međutim, dok su na načelnoj razini još i podnošljive te poruke, a skloniji premijerki možda bi ih se čak usudili proglasiti i 'državničkima', na svakom konkretnom pitanju javi se osnovana sumnja da premijerka baš i ne misli ozbiljno. Vidljivo je to na mnogim pitanjima, ali možda najbolje u odnosu prema gospodarskim moćnicima i krupnom kapitalu.
Kako drugačije protumačiti činjenicu da ni ona ni Vlada nisu u stanju 'pritisnuti' Hrvatsku udrugu poslodavaca, ili se, što je još jednostavnije, poslužiti podacima kojima svaka uređena država mora raspolagati, te javnoj sramoti i pravnom progonu izvrgnuti najveće dužnike u ovoj državi. Još prije nekoliko mjeseci Vlada je od HUP-a zatražila popis najvećih neplatiša. Premijerka sad kaže kako ga od udruge iz čijih je redova izabrala ministra gospodarstva neće dobiti 'ni tako skoro ni tako lako'. Tako su premijerka i poslodavci od nečega što se svima čini krajnje jednostavnim napravili velik problem. Zato što je to problem njima. Poduzetnik s najduljim rokovima plaćanja, čime itekako potiče nelikvidnost drugih, u Hrvatskoj je vlasnik Agorkora Ivica Todorić, a u njega se čak i dok nije bio 'prevelik da bi propao' nije usudila dirnuti niti jedna vlast. Od prve HDZ-ove, preko Račanove i Sanaderove, do ove današnje. Kosor se treba priznati da je u odnosu na početak mandata, kada se Todoriću dodvoravala priželjkujući ga za Vladina savjetnika, u godinu dana evoluirala i sada već 'hrabro' najavljuje da će ga pozvati na razgovor o njegovim maratonskim rokovima plaćanja. To će Todorića sigurno uzdrmati. Gotovo jednako jako kao i oporbeni prvaci koji njegovo ime ili uopće ne spominju ili, ako ih se baš potakne, o njemu govore vrlo načelno.
Nažalost, sličan odnos koji imaju prema Todoriću, oporbenjaci imaju i prema većini suštinskih problema koji muče ovu državu. Posljednjih tjedana od njih smo imali prilike čuti dvije osnovne poruke. Prva se svodi na to da su zajahali na valu nezadovoljstva koje su građani pokazali potpisujući peticiju za referendum, pa su učestalije počeli zazivati prijevremene izbore i iskazivati spremnost da preuzmu vlast.
Druga poruka nije tako jednostavna i jasna, ali se ipak može iščitati kao zajednička većini njihovih istupa. Zoran Milanović, Radimir Čačić, Vesna Pusić i ostatak ekipe manje ili više su savladali disciplinu dijagnosticiranja uzroka i posljedica raspada sustava kojem smo, nažalost, svi svjedoci. Suvislog, konkretnog i provedivog rješenja, međutim, od njih niti kliještima nije moguće iščupati.
Umjesto da se u službenim i neslužbenim razgovorima upinju iscrpljenom narodu objasniti kako i što namjeravaju napraviti ne bi li nam svima konačno bilo bolje, oni međusobno odmjeravaju snage i raspravljaju o podjeli fotelja. A taj smo film već gledali.
Kao i prije zadnjih izbora, Čačić panično šalje poruke o nužnom predizbornom koaliranju, inače je osvajanje vlasti, tobože, upitno. U pretpostavljeni pobjednički vlak idućeg vikenda na slavonskom sastanku koalicije 'Kukuriku' žure se uskočiti i umirovljenici Silvana Hrelje, u niskom startu je i Darinko Kosor iz HSLS-a, iako se ne zna tko bi ga točno u stranci slijedio u promjeni koalicijskog dresa, a Milanović tu bitku šutke promatra i računa jesu li mu doista svi oni potrebni da bi osvojio vlast. I to je sve. Zato ni nakon najavljenog novog sastanka oporbene koalicije u nastajanju ne treba očekivati konkretni alternativni paket mjera izlaska iz krize, koji bi se onda u javnosti uspoređivao s onim koji je Vlada donijela, ali ga nema snage provesti u djelo.
Recept je prokušan, koalicija sličnog sastava već je jednom u istoj maniri potukla HDZ, pa se tome nadaju i na idućim izborima. I nastavak priče, ostvari li se njihov scenarij, krajnje je predvidljiv. Slijede mjeseci iščuđavanja katastrofalnom stanju koje su zatekli i koje će koristiti kao alibi za vlastitu nepripremljenost.
Međutim, varijabla koju stratezi oporbenog pohoda na vlast, za sada, očito nisu uključili u svoju računicu mogla bi biti presudna. Strpljenje i snaga onih koji bi ih trebali svojom podrškom smjestiti u željene fotelje na samom su izmaku. Bilo koja iduća vlada neće imati nikakvih sto dana poštede i od nje će se zahtijevati brza i odlučna akcija. Ne shvate li to na vrijeme, ministarski mandati koje ovih dana unaprijed raspoređuju mogli bi im trajati kraće no što i u najgorim snovima mogu zamisliti.
