Iz Vatikana je stigla obavijest o tome kako počinje proces beatifikacije kardinala Franje Kuharića, 22 godine nakon njegove smrti. Tko je uopće bio kardinal Kuharić?
Rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, kraj Jastrebarskog. Bio je trinaesto, a ujedno i najmlađe dijete. Maturirao je kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirao davne 1945.
Nadbiskup Alojzije Stepinac ga je za svećenika zaredio 1945., što je kardinalu Kuhariću uvijek bilo na ponos. Kapelansku službu odrađivao je u Hrvatskom zagorju, u župi Radoboj, a dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan je upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak. U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. Noću je spavao u privatnim kućama, jer je vladao veliki progon svećenika, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je živio sve do 1955. godine. Nije se htio odvojiti od vjernika svoje župe.
"On se tijekom komunističkog režima, ali i razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado", rekao je za kardinala Franju Kuharića papa Ivan Pavao II., piše Laudato. U jesen 1957. Kuharić je iz župe sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu supsidijara i upravitelja župe Rude, a kasnije je imenovan za župnika gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa.
Zagrebačkim biskupom postao 1964.
Za biskupa ga je u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964., posvetio nadbiskup Franjo Šeper, uz pomoć biskupa Josipa Lacha i Dragutina Nežića. Nakon odlaska kardinala Franje Šepera, Kuharić bio je imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla IV., od 16. lipnja 1970., imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.
Franjo Kuharić branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi. "Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre", poručio je Hrvatima kardinal Kuharić u propovijedi na blagdan sv. Lovre u Petrinji teške 1991. godine.
Na posljednjem oproštaju od kardinala Kuharića okupili su se cijeli državni vrh, četiri kardinala, oko 700 biskupa i svećenika te mnoštvo hrvatskih vjernika. Kao umirovljeni nadbiskup sudjelovao je 1998. u Mariji Bistrici na proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca, o čijem je svetom životu često propovijedao. Preminuo je 11. ožujka 2002. godine. Na isti dan, deset godina kasnije, kardinal Bozanić najavio je pokretanje postupka za njegovu beatifikaciju. Veliki humanist i domoljub, kardinal Franjo Kuharić, pokopan je u kripti zagrebačke katedrale.
S Titom se sreo samo jednom
Portal Hrvatska povijest piše da su se Kuharić i Josip Broz Tito osobno su se susreli samo jednom, i to neslužbeno, u širem društvu. Dogodilo se to u Zagrebu 17. prosinca 1969. godine. Tito je došao u Zagreb na proslavu 300. godišnjice Zagrebačkog sveučilišta koja je održana u HNK. Poslije toga organiziran je svečani prijem u Banskim dvorima i ondje su se susreli Kuharić i Tito i rukovali se, o čemu svjedoči fotografija sačuvana u Muzeju Jugoslavije u Beogradu, koji je naslijedio službeni Titov fotoarhiv. Taj jedini susret spomenuo je i povjesničar dr. sc. Miroslav Akmadža u svojoj knjizi „Franjo Kuharić – kardinal i vlast“.
Naravno, Kuharićev odnos prema Titu bio je u prvom redu uvjetovan time što je Tito bio komunistički vođa, u prvim godinama vladanja Jugoslavijom i čisti staljinist, i što je po njegovoj naredbi Kuharićev prethodnik Alojzije Stepinac osuđen na montiranom sudskom procesu kao ratni zločinac i zatvoren.
O tome Akmadža u svojoj knjizi piše: „Titov susret s papom Pavlom VI. nadbiskup Kuharić popratio je i prigodnim komentarom u Glasu Koncila, u kojem on, pojašnjavajući razloge toga susreta, ističe kako u odnosima Crkve i države, ali i u životu vjernika u konkretnim društvenim institucijama u Jugoslaviji, i dalje ima problema i poteškoća te da susreti državnih i crkvenih predstavnika primarno i služe tomu da se ti problemi rješavaju i u budućnosti izbjegavaju. Pri kraju svoga komentara, međutim, znakovito poručuje kako bi bilo potrebno i korisno da se, u kontekstu opće revalorizacije povijesti, posebno u Hrvatskoj, ‘i povijest Crkve, novija i starija, s njezinim životom, zbivanjima i osobama tretira i rehabilitira s punom objektivnošću’."
Kuharić o ideji da Titu daju Nobelovu nagradu
Zanimljiv je štiklec o tome kako se Kuharić ponio kad je 1973. godine od njega traženo da podrži Titovu kandidaturu za Nobelovu nagradu za mir.
Kako piše Akmadža, početkom 1973. jugoslavenske su vlasti nastojale pridobiti potporu biskupa za kandidaturu predsjednika Tita za Nobelovu nagradu za mir. O tome je s Kuharićem 16. ožujka 1973. razgovarao Zlatko Frid iz Komisije Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske za vjerska pitanja. Akmadža piše: „Kuharić je ustvrdio da je to diplomatska stvar i kako je riječ o političkoj akciji, što je suprotno načelu odvojenosti Crkve od države, pa ona ne može ići u takvu akciju. Zatim je ustvrdio kako bi se Katolička crkva mogla priključiti ovoj akciji kada bi prije toga bio rehabilitiran kardinal Stepinac i s njega skinuta etiketa ratnog zločinca."
Također je zanimljivo pratiti Kuharićeve reakcije iz dnevnika u posljednjim danima Titovog života. Akmadža o tome piše: "I sam Kuharić redovito je pratio vijesti o Titovu zdravlju te ih komentirao u razgovorima sa suradnicima i u svom dnevniku. U razgovoru sa suradnicima 13. siječnja 1980. iznio je mišljenje kako nakon Titove smrti neće biti većih potresa i kako vlasti neće poduzimati ništa što bi štetilo ugledu Jugoslavije u svijetu. Smatrao je kako neće biti “nikakvih likvidacija nepoćudnih ljudi”, a opasnosti bi nastale samo ako bi netko zatražio pomoć od SSSR-a. Samo se bojao jačanja utjecaja vojske jer bi to moglo dovesti do oštrijega smjera prema Crkvi. Nije smatrao potrebnim ni časnim u danim okolnostima bježati iz zemlje, bilo da je riječ o njemu ili o ostalim biskupima. Smatrao je kako treba dijeliti sudbinu sa svojom Crkvom i svojim narodom, pa “makar trebalo i umrijeti”, a “pastir ne smije bježati”. No izrazio je nadu da će stanje ostati mirno."
U svom dnevniku od 19. siječnja 1980. Kuharić navodi kako je nakon saznanja o amputaciji Titove noge molio za njega u kapelici žalosnu krunicu, za njegovo obraćenje, kao i da ga se svaki dan sjeti u svojim molitvama i misama. Akmadža navodi: „Smatrao je kako se Bog može i ‘njemu pomilovati’, što bi bila ‘velika pobjeda Božjega milosrđa i zagovora Majke Božje’, a Crkva mora moliti i za one ‘koji su joj zadali jada’. Pitao se je li Tito uopće još živ jer su kružile razne informacije i glasine, a ako jest, što misli o svom stanju i razmišlja li o mogućnosti vječnoga života. Smatrao je da i za njega to može biti vrijeme milosti i Božjega pohoda, kada vidi kako se ruši sve oko njega što ga je okruživalo cijelo vrijeme vladavine. Ističe kako se Tito izjašnjavao kao ateist dok je bio slavan, ‘čašćen, okružen raskošom, jak moću; sada je nemoćan, ponižen, suočen sa smrću’. Pitao se mogu li te činjenice dovesti u pitanje Titov ateizam, zapisavši na kraju: ‘Tajne duše, tajne Božje’… Na kraju je u svom dnevniku, na vijest da se Tito osjeća dobro, zapisao kako i Tito sada mora razmišljati o smrtnosti. Ističe kako je Tito ipak poučavan u kršćanskoj vjeri i kako mu je majka bila pobožna, pa i ona može ‘iz vječnosti kucati na njegove misli’, a Bog sigurno nije ravnodušan prema nijednom čovjeku i “stalo mu je da svakoga dovede k sebi’. Zaključuje: ‘Za Tita se moli i Stepinac; moli se Crkva. Mole se i mučenici.’ Sutradan je zapisao kako će biti i onih koji će biskupima zamjeriti molitvu za Tita, ali ‘nama je mjerilo Isus Krist a ne ljudi’.“
“
POGLEDAJTE VIDEO: Otkrili smo kakve veze imaju kardinali Stepinac i Kuharić s dobrom kapljicom vina
