Zamislite da je Andrej Plenković, prije recimo 30 dana, dok se samo još talasalo hoće li biti štrajka u školama ili ne, odlučio osobno porazgovarati s nastavnicima, učiteljima, njihovim sindikalnim liderima, onako ljudski. Zamislite da je obišao nekoliko razreda, škola, da je naručio istraživanja o najvećim problemima u hrvatskom školstvu, izračune i grafikone o odnosu "osnivača" škola prema školama po cijeloj Hrvatskoj. A onda k tome i komparacije sa školstvom u drugim zemljama EU-a.
Bilo bi, naravno, još bolje da se primio stanja u hrvatskim školama još tamo negdje na početku svog mandata, ali za ozbiljno. Recimo, u rujnu sada već daleke 2017. kada je sam sebe postavio na čelo Posebnog stručnog povjerenstva za provođenje strategije znanosti i obrazovanja. Zamislite da je još tada izdvojio nekoliko svojih premijerskih sati i ozbiljno prostudirao u kakvom je stanju odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj.
Ali ne, tada je to bilo vrijeme kada je trgovao s HNS-om, kada se odlučilo baciti taj resor HNS-u, izložiti ga tom neprestanom sitnom politikantskom natezanju. Sam čin prepuštanja odgoja i obrazovanja HNS-u, koalicijskom partneru kojeg je kupovao po mračnim zakucima birtija i prema kojem se od prvog trenutka odnosi s visine, s nipodaštavanjem većeg i moćnijeg, govorio je posve jasno gdje Plenković pozicionira taj resor na svojoj skali prioriteta.
Škole su za Plenkovića od prvog trenutka bile i ostale nešto nevažno, mjesto na kojem tijekom cijelog trajanja mandata samo treba ostavljati dojam da se nešto radi, tu i tamo nešto popraviti, malo dotjerati i mnogo galamiti da su krivi oni prije njega. Pa onda prepustiti tu ruševinu onima koji dolaze na sljedećim parlamentarnim izborima. A ako će biti opet on, opet njegovi…? Ma mislit će se o tome kad dođe trenutak.
Neiskusan ministar Aladrović bačen u vatru
I za ovaj štrajk on je mislio da će biti samo kratkotrajna galama i malo trgovine. Da će se to već nekako riješiti i bez njegova osobnog upliva. Premijer Plenković pojavljuje se samo povremeno, kao uvrijeđeni komentator: ponavlja da su oni zatekli odgoj i obrazovanje u strašnom stanju u koje su ga doveli njegovi prethodnici, vlada Zorana Milanovića, ljuti se jer prosvjetari ne žele vidjeti da je on naprosto bolji i velikodušniji, da on nudi svim javnim službama više od svih prije, da će u tom paketu i prosvjetari proći bolje nego ikada. Uvrijeđeno je krenuo propitivati plaće sindikalista, pa je opet nudio nešto malo više, opet svima. Prvih tjedana štrajka uspješno je koristio ono što je on osobno proizveo: navodnu napetost s HNS-om, skretao je temu na ministricu Blaženku Divjak jer, eto, ona malo previše podsjeća na sindikalisticu umjesto da bude ministrica, a onda je, nakon što je okončana faza navodne drame s HNS-om, bacio u igru mladog i neiskusnog ministra rada Josipa Aladrovića.
Sad nasuprot stotina i tisuća nezadovoljnih učitelja i nastavnika, nasuprot mase građana koji podupiru štrajkaše, koji jasno poručuju kako razumiju da je u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća počinjen zločin nad odgojem i obrazovanjem, da su učitelji i nastavnici sustavno ostavljani na dnu, da se negativna selekcija zapekla u sustavu i da nitko nije želio uvesti model nagrađivanja i poticanja boljih i najboljih, nego ih se, naprotiv, želi zabiti još dublje u zemlju, da se politika morbidno uvukla u izbor školskih ravnatelja… ova Vlada šalje mladića koji je tek tri mjeseca ministar.
Valjda jer se doima pristojno? Bori se Josip Aladrović, zaziva pomoć i Mislava Togonala u emisiji Otvoreno kad mu se čini da ne može više i da ne zna, ali ipak postojano trpi žrtvu koja mu je zadana. On sad umjesto premijera mora stajati nasuprot, mora izgovarati brojke kako će za godinu dana oni dići ovaj ili onaj postotak.
Umjesto razgovora Plenković se odlučio na novo ponižavanje
Ne da se premijer pred učitelje i nastavnike, ne da se i ne da. Uvrijeđen je. Troši novac na krizno komuniciranje. Puštaju se brojke "koliko nas koštaju" prosvjetari, koliko nas košta dan štrajka. Naprosto, želi da problem opet nestane sam po sebi. Ili mašta o tome da građani krenu sami od sebe rješavati stvar po školama? Nakon hrabrog slanja ministra Aladrovića pred metke, nakon neobičnog otkrića da ni Aladrović niti Divjak ne mogu riješiti da to s prosvjetarima jednostavno "ugasne", premijer Plenković se odlučio na novi potez.
Ne, ni sada on neće izaći među nastavnike. Razgovarati, probati ljudski posložiti stvari. Sad je još odlučio izvući tešku artiljeriju. Poručeno je nastavnicima štrajkašima da će ih štrajk, ako nastave, koštati dnevno 315 kuna. Kakav je cilj premijera Plenkovića? Ponižene poniziti još jače? Dovesti ljude do ruba, da neće imati za kruh?
Kao da je poslao ekipu s toljagama u rukama među učitelje i nastavnike. Samo želi da zašute i da mu daju mira da se bavi onim što on smatra prioritetom. A zamislite da je još na početku svog mandata razumio da je dobio izvanrednu priliku da bude drugačiji od svojih prethodnika. Da je shvatio kako ima priliku preokrenuti stanje u hrvatskom školstvu i ostati zabilježen kao premijer koji je razumio zašto su važne škole.
