Dok su u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva na uglu Boškovićeve i Palmotićeve ulice u Zagrebu postavljali izložbu neobična naslova “Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. - 1990.'', kustosa Željka Luketića i njegovog kreativnog partnera Lerija Ahela iznenadio je upad prolaznika s ulice.
Zaustavio se pred odjeljkom u kojem su poredane ploče s likom Josipa Broza Tita i povikao ''Zločinac!'', da bi potom napustio prostoriju. Luketić komentira da je očekivao svakojake reakcije na izložbu, ali se nadao da će posjetitelji ipak razumjeti kontekst. Naime, iznad odjeljka koji je tako iznervirao slučajnog prolaznika pisalo je “Kult ličnosti”, piše Jutarnji list.
Luketić i Ahel prihvatili su se zbilja ambicioznog posla, pretražili su na stotine albuma i singlica, koji su potpadali pod “revolucionarnu i rodoljubnu glazbu” i izdvojili one koje su im bile vizualno i konceptualno najzanimljivije. Najlakše je bilo pretraživati arhive zagrebačkog Croatia Recordsa odnosno Jugotona (kako se to poduzeće zvalo u socijalizmu) i beogradskog PGP RTB-a. No puno manjih diskografskih kuća više ne postoji: ponekad su jedini izvori bili privatne kolekcije ili sajmovi ploča koji se redovito održavaju te internetski dućani poput eBaya ili Njuškala.
S pjevačima je bio problem jer se mnogi devedesetih uopće se nisu htjeli prisjećati da su pjevali o Jugoslaviji i Titu. Ipak ostao je YouTube koji je nemoguće kontrolirati, no tu je najtemeljitija bila Meri Cetinić: uklonila je sve što danas ne odgovara njezinom imidžu desničarske ikone (bar je tako predstavljaju na društvenim mrežama), a po nekim navodima pročistila je i arhive diskografskih kuća za koje je radila. Ipak je sačuvana omotnica njezina albuma ''Pjesma je oružje mira'' u izdanju PGP RTB-a iz 1986., na kojoj je nastupala s vojnim orkestrom i dječjim zborom.
Luketić smatra da, iako se 40-ih i 50-ih na partijskim forumima često raspravljalo o glazbi, neke formalne cenzure nije bilo: pazilo se na narodnu i religioznu glazbu, kod narodne je bilo važno da se previše ne naglašavaju nacionalni elementi, ostalo se zapravo ništa nije kontroliralo.
Sedamdesetih pojavljuje Jugoslavenski festival revolucionarne i rodoljubne pjesme kao način da se pokaže što država podržava: realizirala ga je Muzička produkcija RTV Zagreb pod umjetničkim vodstvom Đele Jusića, a organizirao Savez boraca i Savez omladine. Na njemu je bilo bitno da se jugoslavenski identitet postavi iznad nacionalnog, dok je lista izvođača bila impozantna, s pjesmama koja su čak stekle solidnu popularnost, ponajprije ''Druže Tito mi ti se kunemo'' Zdravka Čolića, ''Ivane Gorane'' Meri Cetinić i ''Jugoslavija'' sarajevskih Indexa. Đani Maršan je dobio 2. nagradu publike 1977. za pjesmu ''Ima jedna divna zemlja'', no kako se u njoj ne spominje Jugoslavija, lako se može pretpostaviti da se to odnosi na Hrvatsku, pa ju je on nakon 1990. zadržao na repertoaru.
Porez na šund
Godine 1971. uveden je porez na šund, odnosno, porez prometa dobara na malo, kojim se kažnjavalo ''nekvalitetne'' izvođače i pjesme. Na udaru mu se najprije našla Silvana Armenulić, ne samo zbog erotiziranog imidža, revolucionarnog u tadašnjoj folk glazbi, nego i zato što se u pjesmi ''Jugo, moja Jugo'' drznula pjevati o Jugoslaviji i čežnji gastarbajtera za domovinom. Pritom, u komisiji za šund nisu sjedili nikakvi generali, nego ugledni kulturnjaci, kasnije i poznati rock kritičar Darko Glavan, koji su po svom sudu procjenjivali što treba oporezovati a što ne.
Glavan i Arsen Dedić imali su znakovita neslaganja oko koncepta Festivala revolucionarne i rodoljubne pjesme, Dedić je više zagovarao šansonjerski, ozbiljniji pristup, utjelovljuje ga njegova poznata balada ''Hej, haj brigade”, dok je Darko Glavan bio za rock pristup. Dugoročno, pobijedilo je ono što je Glavan zastupao, jer je festival ugošćavao vodeća imena rock i pop scene, od Laboratorije zvuka do Zdravka Čolića. Diskutiralo se o tome kako se približiti mladeži, pa je uključena čak i dječja muzika. Jedan od najpoznatijih albuma iz tog razdoblja je onaj Olivera Dragojevića ''Pionirsko kolo''.
Prvi datum rasta te glazbe je odmah nakon sloma maspoka, a drugi nakon smrti Tita. Zato i ''Zagrebfest'' 1980. uvodi večer rodoljubne pjesme, a Split posebnu večer ''Ustanak i more''. Split je u tom pogledu bio najjači, imao je najveći kontinuitet, najveći broj izvođača, a tamo se proizvodilo i najviše hitova. “Ustanak i more” je onda vodio producent i skladatelj Nenad Vilović koji je afirmirao puno mladih izvođača i najodgovorniji je za lansiranje karijere Dine Dvornika.
Luketiću se ne sviđa da se Split danas odriče tog svog nasljeđa, pogotovo kad se zna da je jugoslavenska ideja bila jača u Splitu i Zagrebu negoli u Beogradu. Uostalom, Doris Dragović, kasnija ''kraljica Torcide'', pjevala je 1985. hit ''Hej, Jugosloveni'', s primjesom grčkog melosa, piše Jutarnji.
