Teško je zamisliti da je i jedan posto građana shvatio bilo što iz prvog zajedničkog i k tome izvanrednog obraćanja predsjednika države i premijera. Njih dvojica ocijenili su da je nužno stati zajedno pred mikrofon i objasniti ono što jedni nazivaju hrvatskim Watergateom (?!), a drugi pokušavaju marginalizirati kao manje bitan obračun dviju ideološki i na druge načine suprotstavljenih struja.
Ekspresna cipela u stražnjicu
Očekivao bi čovjek da će prva dvojica političara ove države jasno i glasno obznaniti što se zapravo dogodilo, razgrnuti sve spinove i kontraspinove, dati jasne smjernice kako namjeravaju presložiti obavještajni sustav da nas opet za mjesec, dva ili tri ne bi zamarali istim. Ali ne. Jedino što se dalo razabrati iz smušenih izjava dvojice državnika bilo je to da nakon što su dobili informacije nedostupne običnim građanima, vjeruju da u izlistavanju telefonskih kontakata čelnika SOA-e nije bilo nezakonitosti (čitaj, ministar policije je čist k'o suza) , ali i da će se na daljnjim uslugama zahvaliti šefu Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost Petru Miševiću.
E sad, ako nije bilo nezakonitosti i muljaža, kako to da se ekspresno daje cipela čovjeku? Ako je pak nečega od toga bilo, zašto nisu objasnili čega i znali tko je čovjek od povjerenja koji bi Miševića trebao zamijeniti? To su samo neka od pitanja koja su ostala visjeti u zraku manje upućenima u špijunsko blato, u kojem se sve naše službe i velika većina političara valjaju posljednjih 20 i više godina. Upravo zbog činjenice da je veći broj pitanja koje su Josipović i Milanović pompoznim zajedničkim istupom otvorili, nego onih na koja su odgovorili, ne treba sumnjati da će nam ona dva medijska bloka i narednih dana nuditi sve luđe teorije o tome što se 'zapravo' dogodilo, tko iz pozadine vuče glavne poteze te tko je koga tu preveslao, a oporbena stranka, na čijem je čelu bivši šef svih špijuna, koristiti prostor za dodatno mućenje vode. Ako su dvojica predsjednika u direktnom prijenosu samo htjela pokazati da još uvijek o nacionalnoj sigurnosti misle jednako, onda to više govori o stvarnoj kvaliteti njihova odnosa nego o bilo čemu drugome.
Do sljedeće afere
Ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu, kad se nakon nekog vremena podvuče crta pod ovu aferu izlista telefonskih brojeva, ništa se značajno neće promijeniti, a po potrebi će se iz rukava izvući neka nova prljavština koja će 'zabaviti' javnost. Sumnja li netko u tu tezu, dovoljno je prisjetiti se vrlo friške afere kupoprodaje ispita na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Osim što je zastrašujuća činjenica da oni s dovoljno novca mogu kupiti temeljni ispit iz anatomije, bez kojeg nitko ne bi trebao odmaknuti milimetar dalje u školovanju za liječnika, tu su se otvorila i druga pitanja, na koja opet čekamo odgovore. U akciji su među glavnim antijunacima kao kupci ispita 'pali' sin i suprug jedne od najbližih suradnica samog glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Žena je proglašena nevinom. Nije znala. U redu, čak ako zdravo za gotovo uzmemo zaključak da ona doista nije znala kakvim se rabotama bave njeni ukućani, i to nas ostavlja s mnogim upitnicima nad glavom. Ako doista nije primijetila što joj se događa u četiri zida, nego su joj to morali 'druknuti' korumpirani policajci, kako toj osobi možemo povjeriti istraživanje mnogo okorjelijih i dovitljivijih kriminalaca? Kako je moguće da nakon toga ona i dalje ima povjerenje prvog tužitelja u državi? Zar je stvarno previše očekivati da nakon takvog otkrića ponudi ostavku iz čisto moralnih, ako ne i profesionalnih razloga? No, kao i mnogo puta do sada, slučaj je bio zanimljiv nekoliko dana, a onda je buknula neka nova afera i sva ta pitanja više nitko nije postavljao. Krv je zamirisala iz nekog drugog smjera.
Nisu problem samo špijuni i tužitelji
Neodgovorena pitanja koja to nisu smjela ostati nisu, međutim, specifična samo za špijunsko-tužiteljske vode. Tamo ih je možda nešto više zbog floskule o tome da komentara nema jer je istraga u tijeku. No, ona su posvuda. Evo samo nekih.
Nitko više ni ne pita Čačića što je sa svim onim investicijama koje je sumanuto najavljivao obećavajući ostavku ako mu to ne pođe za rukom. Iskusan kakav je, odabrao je baš špicu špijunske afere kako bi predstavio investicije u javna poduzeća. A one su, priznaje i sam, podbacile. Između redaka je odgovornost prebacio na Linića i Ministarstvo financija jer se "kontroliranje potrošnje odrazilo na tempo investiranja". Je li to Čačić upravo priznao da je u velebnom planu investiranja računao samo i isključivo na državnu potrošnju (model koji dobro poznaje još iz mandata u Račanovoj vladi)? Zašto nakon 10 mjeseci nema niti jednog jačeg igrača kojeg je veliki Čačić doveo da ulaže u Hrvatsku? I koliko bi njegov plan trebao podbaciti da konačno i ispuni obećanje o davanju ostavke?
Dok Čačića još netko tu i tamo podbode nezgodnom opaskom da nije napravio ono što se od njega očekivalo, od ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića valjda nije ni bilo očekivanja. Stopa nezaposlenosti nekontrolirano raste, umirovljenici skapavaju od gladi, a on je na sve to upravo iritantno smiren. Ne pada mu na kraj pameti uvesti malo logike u primjerice pravila rada zavoda za nezaposlene i spriječiti birokrate u izluđivanju jadnih ljudi. Čemu uopće služi taj zavod? Je li itko tamo dobio otkaz jer godinama nije u stanju naći posao nezaposlenom za kojeg je zadužen? Samo su neka od pitanja na koja također nikad nećemo dobiti jasan odgovor, a trebali bismo.
Pitanja sve više, nade sve manje
Budući da se količina pitanja na koja nam ne odgovaraju godinama samo povećava, a istodobno su sve manje šanse da će na vlast doći netko tko će smatrati svojom dužnošću da na njih odgovori, ne treba čuditi zastrašujući podatak da je čak 84 posto ispitanika u jednoj anketi odgovorilo da je spremno spakirati kofere i bolji život potražiti negdje drugdje. Izvan granica depresivne naše.
