Baš me zanima koliko koštaju one kontrolorke što ih je Debeljak zaposlio da po splitskom škveru špijaju ljude kad idu piti vode. Prošle su sigurno detaljnu obuku da mogu točno procijeniti težinu posla jednog, primjerice, varioca, a imaju i medicinsko znanje o ljudskoj fiziologiji kako bi točno procijenile koliko tome radniku treba da bi se rehidrirao, odmorio, da bi mogao nastaviti svoj posao pod maskom, na vrućini, dok udiše otrovna isparavanja boja, taljenog metala. Naravno da uvijek postoji netko tko bi rado uhvatio krivinu, popio pivicu kad se ne smije, ležao u hladu, ali zar smo doista zbog takvih trebali uvesti namračnije metode iz najgorih kineskih tvornica?
Ipak, rezultati kontrolorki nisu izostali. Nekim su radnicima smanjene plaće, nekima povećane, sve prema objektivno i unaprijed jasno zacrtanim i svima znanim kriterijima. Zvuči apsolutno fantastično, zašto se tog sustava nitko do sada kod nas nije sjetio? Koliko god da zarađuju na mjesec, siguran sam da su uštede na plaćama neradničke šljakerske stoke koja se šlepa na račun samoprijegornijih djelatnika sasvim dovoljne da pokriju taj izdatak. Gdje li ih je samo kupac splitskoga škvera našao? Neka nam kaže gdje se kriju ta čuda modernog kapitalizma da ih uvedemo svugdje. Privatni sektor, siguran sam, već traži način da kopira taj poslovni model, mada su se nekih inventivnih načina kontrole radnika već odavno i sami sjetili. Ali zašto stati na tome? Tisuće kontrolorki opremljenih fotoaparatima i fantastičnim znanjem o svim proizvodnim procesima treba poslati u sve državne firme. Pa da napokon odijelimo radnike od neradnika.
Prije dosta godina čuo sam jednu priču o brodogradilištima. Ona su još u socijalističkoj Jugoslaviji, '80-ih godina, prepoznata kao problem, kao giganti koji ne mogu preživjeti tržišnu utakmicu, kao problem s kojim nešto treba učiniti, ali su i ondašnjim vlastima bile socijalna bomba koju se nisu usudile dirati. Dakle, čak i u ono vrijeme kada se u brodove ugrađivalo i 70 posto domaćeg proizvoda, Jugoslavija je proizvodila i prerađivala metal potreban za brodove, gradila je motore, izrađivala je tkanine, boje, kemikalije za antikorozivnu zaštitu, plastiku, prozore, električne komponente i navigacijske sustave, onima na vrhu je bilo jasno da to nije održivo bez restrukturiranja proizvodnje, bez ulaganja u ogromne proizvodne hale koje bi omogućavale gradnju broda bez izlaganja njegovih dijelova utjecaju atmosfere i soli iz mora, bez pronalaska tržišnih niša u kojima bi ti brodovi bili traženi. Došla je samostalna hrvatska država, počelo je rapidno propadanje, nestala je industrija koja se naslanjala na brodogradnju i koja je opravdavala velike subvencije, u brodove se ugrađivalo sve više i više skupih uvoznih proizvoda, ali subvencije za svaki brod su ostale, a mijenjale su se samo jedna nesposobna uprava za drugom i svaka je svjesno ugovarala gubitke po svakom brodu. Plus curenja na sve strane. Brodogradilišta su i dalje bila prepoznata kao problem, ali su prepuštena sporom propadanju, jer su i dalje bila socijalna bomba koju se nijedna vlast nije usudila aktivirati. U svih tih više od 25 godina nisam čuo da je ijedan od izgrađenih brodova potonuo, pokvario se, da je postojao problem sa izradom. Dapače, škverani su dobivali pohvale i nagrade, izrađivali su i dalje vrhunski proizvod na koji nitko nije imao zamjerku. Osim zamjerke da su gubili novac, naš novac, novac poreznih obveznika na svemu što su svojim vještim rukama napravili. Ne svojom krivnjom.
Kako duhovito, ahahahaha, kako simpatično
A da pošaljemo kapitalističke radne kontrole u Vladu, u ministarstva, u Sabor, koliko bi dužnosnika ostalo na svojim plaćama? Koliko bi genijalaca koji su prodali brodogradilišta za kunu izdržalo oštru provjeru učinkovitosti modernog kapitalizma? Kako bi prošao specijal-201012070191004-Nadan Vidošević čelni čovjek organizacije koja iz gospodarstva siše 200 milijuna kuna svake godine, koji, ahahaha, kako simpatično, kako duhovito, poput "muža koji zadnji sazna", nema pojma o bilo čemu.
Stalni ured pri HAC-u
Kako bi prošlo Državno odvjetništvo koje je eto nešto aktivno ovih dana, ali na čiju proizvodnju bismo lako našli podosta zamjerki? Njihovi proizvodi nekako ne uspijevaju izdržati test vremena poput brodova koje izbacuju uništeni škverovi. A po broju uspješno porinutih presuda su gotovo podjednaki. Usput, strašno me iznenadilo što su DORH i USKOK "upali u HAC". Ja sam ozbiljno mislio da su tamo, zbog obima posla, otvorili nekakav stalni ured...
Jedino mjesto gdje bi kontrolorke stvarno trebalo poslati je u sindikate koji desetljećima zalijevaju beton na status quo i primaju plaće ne proizvodeći nikakav kvalitativni pomak, dok im se broj onih koje predstavljaju nepovratno smanjuje. Njihov je učinak jasan, njihova je flota na dnu mora.
Bum učinkovitosti
Zamislite, doista, kakav bi to bum u učinkovitosti državnih organa i institucija bio. Ali to se naravno neće dogoditi, jer koji bi premijer ili ministar bio takav mazohist da se izloži uvjetima rada i ocjenama kakve trpe radnici. Nijedan od dužnosnika koji primjerice mijenjaju Zakon o radu neće pod onim najgorim uvjetima toga zakona ikada morati raditi. One se odnose na one druge. Na raju, na stoku sitnog zuba. Glasače.
Bijeg u idiotsku ideju
I onda se neki čude što u Hrvatskoj postoji relativno velika podrška ideji temeljnog dohotka, dakle davanju svakom građaninu pravo na mjesečnu sumu novca koja bi mu omogućila pristojan život. Naravno da je ideja financijski neizvediva, posebno u državi poput naše, da je idiotska takva kakva se nudi jer nismo svi mi veliki kreativci, umjetnici, pisci kojima samo eto nedostaje ta socijalna sigurnost da bismo mogli osloboditi sav naš potencijal. I zašto bi itko čistio ulice ako bi dobivao samo malo više nego ako ne radi ništa? Tko bi radio sve one poslove za minimalac? I blesavo je da isti temeljni dohodak dobivaju i Todorić i najveći siromašak. Sve je to istina. Ali popularnost ideje temeljnog dohotka ne leži u našoj urođenoj lijenosti, nego u strahu od svijeta podijeljenog na one koji imaju i one koji nemaju. U pobuni zbog podjele na one koji mogu što žele i one koji ne mogu baš ništa. Osjećamo da civilizacija u kojoj živimo jednostavno nije u redu, da je treba mijenjati, da profit ne može određivati baš sve. Da problem čak nije ni u kontrolorkama, nego u onome koji smatra da je takva kontrola u redu. Dapače, da je nužna.
Sve će biti u redu
I još jedna misao za kraj. Liječnici i dalje štrajkaju, mijenja se ZOR, država koju smo tako teško izborili i društvo koje gradimo se mijenja iz temelja, Vlada prodaje sve što je još preostalo, a njezin predsjednik pregovara o nečemu o čemu uopće ne bi smio pregovarati s tijelom koje ne postoji i ne bi nakon iskustva sa SUBNOR-om ni trebalo postojati. Ali glavno je da imamo novog izbornika nogometne reprezentacije. Ako repka ode u Brazil, sve će biti u redu.
