Cijelo jutro zvonio je telefon. Prijateljica, u poodmakloj trudnoći, ne može doći do doktora jer je promet u kolapsu, a taksi je nemoguće dobiti. Druga se pak pokušava probiti do grada i doći na posao. Nakon sat i 40 minuta vratila se kući. Sve je u kolapsu, Europljani nakon slavlja jer smo im se pridružili odlaze kućama, a naša policija ih budno čuva i blokira pola Zagreba.
ZET-ovac je, hvala bogu, čovjek
I sama se spremam na posao, čekam autobus i ulazim. Odjednom mi u vidno polje ulazi sitna žena srednjih godina koja gestikulira vozaču da je pričeka. Izdaleka je jasno da jako teško hoda. ZET-ovac je, hvala bogu, čovjek i žena ulazi. Tek tada mi pada mrak na oči. Žena očito ima težih zdravstvenih problema i osim što teško hoda, ostatak tijela joj se trese i otežano govori. Unatoč, sigurna sam, podebljoj povijesti bolesti, objema rukama stišće nekoliko vrećica punih plastičnih boca. Njezin 'ulov' za taj dan. Taj, rekli bi naši političari, povijesni dan.
Dok sam gledala ženi u potiljak i spuštala pogled prema tim izraubanim vrećicama, za koje može dobiti 10 ili 15 kuna da preživi prvi dan Hrvatske kao članice Europske unije, suze su same krenule niz moje obraze. Razmišljala sam kakva je to država u kojoj je ova bolesna i teško pokretna gospođa prisiljena skupljati boce da bi preživjela. Zašto ta žena nema invalidninu, pomoć u kući, zašto umjesto na fizikalnoj terapiji dane provodi obilazeći kontejnere?!
Ponos, jad, nesnalaženje?
Gdje je zapelo? Na raspadajućem sustavu zdravstvene zaštite, nepostojećem sustavu socijalne skrbi, sveopćem neredu ili u jednom od bezbrojnih birokratskih bezdana u koji je ova žena upala i ne može se iščupati. Nisam je stigla pitati. Već na idućoj stanici, nesigurnim korakom, izišla je iz autobusa i nastavila dalje svoju borbu za preživljavanje. A što bi bilo i da sam pitala? Čula bih vjerojatno jednu od tisuća i tisuća priča o osobi koja se u divljem kapitalizmu nije uspjela 'snaći' i sada teško plaća danak tom nesnalaženju. Možda bih čula i da je izgubila živce pokušavajući izboriti prava koja joj, čak i u Hrvatskoj, na papiru pripadaju. Možda je bila preponosna da bi se umoljavala bešćutnim i bezličnim birokratima u tisućama ureda koje treba obići za svaku sitnicu.
15 godina prekasno
Kakav god bio odgovor, vjerujem da i njoj jednako na jetra idu euroslavljenici i eurofatalisti, te da je i njoj, kao i većini građana ove države, Europska unija došla 15 godina prekasno i da su upravo zbog toga s golemom dozom ravnodušnosti dočekali 'povijesni dan'. Da nije tako okasnio, boravak u Uniji bi nam donio mnogo više koristi nego što će se dogoditi sada kada zajednica kronično pati od gospodarske, ali i strukturne krize.
Danas bi vrlo vjerojatno živjeli u puno uređenijem društvu u kojem bi ljudi koji imaju teške dijagnoze bili socijalno i zdravstveno zbrinuti, te ne bi hodali klecavim korakom i stiskali vrećice s praznim bocama u drhtavim rukama. Ne bi hodali s hrpom papira od ureda do ureda samo zato da nas otprave kući ili u drugi ured po još jednu hrpu papira iako bi im u doba interneta i kompjutora sve to trebalo i moralo biti dostupno klikom miša. Ne bi bilo moguće mjesecima ići na posao i za to ne biti plaćen ni kune, kao što su to činile i čine radnice DTR-a.
Bez trunke nade na licima
One, dvadesetak radnica bez trunke nade na licima, u koloni s transparentima, koji se svode na poruku da samo hoće svoje plaće jer nemaju što jesti, već tjednima hodaju centrom grada. Nisu izostale ni na 'povijesni dan'. U plavim kutama, s porukama ispisanima na kartonima odradile su svoju tužnu svakodnevnu šetnju. Ne bi li ih tko uočio, ne bi li im tko priskočio. Ali nije. Tupo i bez ideje kako to promijeniti, gledala sam ih ja i drugi ljudi u tramvaju. Onda smo izašli na Trgu, poprištu velikog slavlja prošle noći, te nastavili brinuti neke svoje brige.
'Ovo je jedno od onih jutara u kojem nema opijenosti i nema mamurluka', kazao je jutro poslije 'fešte' predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso . Nema, gospodine Barroso, samo zajebana svakodnevica.
