Divna vijest osvanula je na hrvatskom medijskom nebu za sve roditelje koji imaju pametnu djecu. Naime, prijedlogom Pravilnika o postupku utvrđivanja psihofizičkoga stanja djeteta, učenika te sastavu stručnih povjerenstava Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, ukida se dobna granica za prijevremeni upis u prvi razred osnovne škole.
To točno znači da će kao prvašići u školske klupe moći zasjesti petogodišnjaci, pa čak i četverogodišnjaci. Već vidim navalu nadobudnih roditelja koji će svoje male genijalce dovoditi na promatranja. Pa, tko bi normalan pomislio i dopustio da drugi pomisle kako mu je dijete glupo jer sa četiri godine nije spremno za školu?!
Ako slučajno stručnjaci procijene kako dijete ipak nije spremno, eto nama dobrog razloga da za sve buduće 'promašaje' imamo dežurnog krivca - sustav. Naravno, ni u ludilo nećemo priznati prijateljima, poznanicima i susjedima kako dijete nije prošlo procjenu.
Ne forsiraju roditelji, stvari same idu svojim tokom
Dijete treba odvesti u tajnosti, pa ako ne prođe onda ćemo svima reći kako je to naša odluka jer mu ne želimo uskratiti djetinjstvo. Naravno, da svaki pravi i odgovorni roditelj neće odustati. U privatnosti doma svoga treba ga poticati da do pete godine nauči jebene diferencijalne jednadžbe. Barem one koje se rješavaju metodom direktne integracije.
To što pohađa satove klavira je posve slučajno. Naime, još dok je dijete imalo tri mjeseca zahtijevalo je da mu se kupi kajdanka. Premda smo ga odgovarali i pokušali ga zavarati zvečkom, nije se dalo, pa smo otišli u kupnju. Baš u tom trenutku naišao je vrhunski stručnjak i profesor glazbenog koji je prepoznao talent. Pojasnio nam je kako griješimo i sputavamo ga jer on već svirati zna. Kajdankom samo želi pokazati da je spreman i za skladanje.
Profesoru smo (naravno bezuspješno) davali do znanja kako ne želimo tromjesečnjaka preopteretiti jer doma već ima francuzicu, štafelaj i nekoliko krasnih umjetničkih djela ipak posustajemo pred strukom. Ne treba dijete ograničavati. Neka se izrazi. Zašto bi bio samo budući Rembrandt kad može parirati i Mozartu?!
Nije da mi to forsiramo. Naprosto se stvari u svemiru poslože same od sebe i naletiš na ljude koji odmah prepoznaju genijalnost.
Pazite da ga ne zavede konobarica
S obzirom da zamke vrebaju odasvud, tako je, primjerice, i s televizijom. Baš sam nedavno gledala emisiju u kojoj je bio prilog o školi stranih jezika, točnije engleskog, za klince koji još ni ne pričaju. Nije šala! Roditelji su presretni, a klinci da i ne govorim. Osim na seljačkom hrvatskom 'ma-ma' i na tečnom engleskom izgovaraju 'ma-ma' i pri tom ih se potiče da tapšu ručicama uz prigodnu glazbu.
I što se dogodi? Malac se iz kinderbeta digne i vidi svoje vršnjake kako uživaju i napreduju. Osjeti se manje vrijednim i krene vam mozak probijat kako i on želi biti poliglot. Pa tko mu ne bi udovoljio. Em, pokazuje interes, em postoji šansa da još koji put dođu kamere snimat, pa da i on bude na televiziji. S obzirom kako je svestran, velika je vjerojatnost da će baš mome klincu odmah ponuditi da vodi barem neki talk show.
Nije zgorega dodatno ga poticati dopuštajući mu da gleda Teoriju velikog praska. Nek' se dijete malo i zabavi. Samo treba biti oprezan jer ta emisija ima jedan zeznuti moment. Naime, vaš bi mali genijalac mogao povezati kako je posve u redu da se zaljubi u neuku konobaricu. Premda sumnjam da bi se to mome moglo dogoditi jer on točno zna da to nije u redu, ipak stvar malo treba držati pod kontrolom.
I tako svi stručnjaci raznih profesionalnih profila još od najranijih dana uviđaju genijalnost našeg djeteta i nakon svog truda koji ste uložili i oni i vi i dijete neki tamo 'psihologić' kaže kako vaš četverogodišnjak nije spreman za školu?!
Kao da on nešto zna! On, koji je u školu krenuo najvjerojatnije sa sedam godina! Baš kao i ovi pametnjakovići koji su osmislili ovaj kretenski prijedlog umjesto da djecu zaštite od prenadobudnih, preambicioznih i isfrustriranih roditelja!
