Tamara Šoić, profesorica i jedna od urednica nastavničkog portala 45minuta.com napisla je za portal srednja.hr pismo povodom početka štrajka u osnovnim i srednjim školama. Pismo pod nazivom "Štrajk za život oborazovanja" prenosimo u cjelosti. 

Štrajk za život obrazovanja!

"U ovoj je zemlji postala tradicija prijetiti štrajkom pa se svađati zašto i za koga štrajkati pa se miriti i na kraju – ne štrajkati. Ritual je to na koji pristajemo svi. Ili smo barem pristajali do sada. Neki jednostavno zato jer ih nije briga, neki jer su dignuli ruke i od onih koji nas “brane” i od onih koji nas napadaju. Ukratko – zavladala je apatija.

Ne možemo se dogovoriti oko cifre kojom bi trebalo korigirati naše plaće i to je najlakši način kako nas posvađati. Nabaciš dvije-tri brojke, netko nezadovoljan, netko prezadovoljan i eto ti povoda za sukob. Ali ovaj je put drukčije.

Dio smo povijesne školske godine u kojoj je krenula tzv. reforma. Ukratko, sve što ta reforma nudi, hrpa je novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Uvođenje novogovora, šifriranih ishoda i “novootkrivenih” aktivnosti učenika, samo su dio plana radnog naziva: Kako nastavnika uvjeriti u njegovu nemoć i neznanje. Prestrašen nastavnik, dobar je nastavnik!

Posjeti mlađahnih savjetnika koji nastavnicima s 20 i više godina staža tumače kako “po novom” moraju raditi i što je sve u njihovu radu krenulo po zlu – nije ništa  drugo do pljuska našem znanju i iskustvu.

U stvarnosti ova reforma izgleda ponešto drukčije. Konkretno, u srednjim strukovnim školama u koje frontalna provedba ulazi samo iz Hrvatskoga, stranog jezika i Matematike, od pustih obećanja i zavaravanja javnosti bajkama o nekakvim nastavnim pomagalima – učenici uglavnom imaju samo nastavnika.

Postoje digitalni sadržaji. O da! Ali ne postoje tableti. U srednjim školama neće ih niti biti. Dobit će ih nastavnici. Jednog dana. Možda.

Pa ćemo valjda učenicima prepričavati i dočaravati što vidimo na laptopu koji nam je MZO dobrohotno dao. Kao da je ikada bio problem u nama! Pa teglimo i nosimo vlastita računala, kupujemo oduvijek sav mogući pribor koji nam škole ne daju,  a MZO se slavodobitno hvali nečim što mi odavno imamo i koristimo.

U nekim su školama učionice nalik na 21. stoljeće, a u nekima nalik na 18. stoljeće. Ovisno o Osnivaču. Ali ministrica i svita ne haju za Osnivača već guraju reformu u razrede s raspadnutim klupama, parketima, zidovima, a ako slučajno netko prigovori – uvijek mogu okriviti Osnivača. Nabacivanje loptice krivnje, također je jedan od uvježbanih rituala. A učenici i nastavnici su ti koji se trebaju znati nositi s tuđom krivnjom i odgovornošću.

E pa zbog svega ovoga ću štrajkati.

Jer me više nije briga tko je trebao kupiti nove klupe mojim učenicima, nije me briga zbog koje točno osobe moji učenici podmeću šperploču ispod papira na kojem pišu provjeru znanja, nije me briga tko je točno kriv za gnjile parkete mog razreda, udžbenike koji kasne, neopremljenost knjižnica novom literaturom… Ne zanima me tko je osmislio uvođenje novih pojmova i metoda koje je nemoguće u praksi provesti i realizirati.

Ne zanima me čak ni tko je za svu ovu lakrdiju dobio nekakav novac. Neka im ga, pretpostavljam da je neopisivo zadovoljstvo trošiti nešto zarađeno na prodavanju magle i laži.

Da je mene ili bilo kojeg nastavnika iz hrvatskih učionica ikad zanimao novac, ne bi bili tu gdje smo sada. U razredima.

Jednako tako, ministricu istinski ne zanima naš položaj i dostojanstvo. Iskoristiti gotovo čitav mandat, a ne učiniti ništa za nastavnike – veliko je umijeće. Gotovo dar. Kada bi ikakav interes postojao, 17. rujna 2019. ista ta ministrica udostojila bi se primiti nastavnike koji traže zaštitu vlastitoga položaja. Neometan rad. Zaštitu. Ali lakše je pričati o zabrinutosti i brizi nego nešto konkretno učiniti.

I sada tu reformu za koju su novce razdijelili jednakiji, trebamo odraditi mi, nastavnici – najlošije plaćeni službenici s visokom stručnom spremom u RH.

E pa neće ići! Omalovažavaju nas i s 2 i 6% Omalovažavaju nas jer mogu. Omalovažavaju nas jer misle da smo nejedinstveni i povodljivi. Omalovažavaju nas jer misle da smo bojažljiva bića.

E pa nismo!

Ovo nije štrajk za veće plaće. Nije nikad ni bio.Ovo je štrajk kojim želimo pokazati da nam je još uvijek stalo do svega onoga o čemu naša Vlada i resorno ministarstvo vole tako deklarativno propovijedati.

Ovo je štrajk kojim želimo ukazati na sve probleme s kojima se suočavamo svakodnevno, a koji proizlaze isključivo iz omalovažavajućeg odnosa vlasti prema nama. Ovo je ŠTRAJK ZA ŽIVOT OBRAZOVANJA, štrajk za dostojanstvo nas, učitelja i nastavnika bez kojih ova zemlja ne može. A kada javnost po tko zna koji put uzme blato pa nas krene gađati, neka prije toga pogleda oko sebe i zapita se jesu li za urušavanje svima nama dobro poznanih vrijednosti, krivi baš nastavnici. Mislim da je odgovor na pitanje – jednostavan.