Pismo čitateljice Barbare Vrdoljak, odnosno odgovor na kritički osvrt o životu u Kanadi, prenosimo u cijelosti:
"Poštovani, nakon što sam pomno pročitala Vaše shvaćanje života u Kanadi, osjetila sam potrebu da neke od Vaših teza demistificiram. Mislim da čak i niste u poziciji da izlažete neke argumente i zaključke nakon samo godinu dana u novoj sredini, koja je ipak mnogo drugačija od one iz koje ste došli. No, svejedno, imate pravo na svoje mišljenje i dojmove.
Iskoristila bih ovu priliku da pojasnim par činjenica koje ste zanemarili ili pogrešno protumačili.
Nijedan posao nije ponižavajući
Doselila se sam u Kanadu 1996. s roditeljima i sestrom. Imala sam 18 godina. Na samom početku smo bili smješteni u prebivališni centar s nekih 30-ak ljudi iz raznih zemalja. Tu smo proveli više od mjesec dana dok su nam roditelji pokušavali osigurati stan. Sam taj početak je bio traumatičan za sve, ali moji roditelji su ipak ustrajali znajući da bolji život postoji. Život u Kanadi činio se drugačiji u potpunosti, posebno nakon naših ratnih i poslijeratnih iskustava. Navikavanje nije bila opcija. Jedina opcija je bila potpuno prihvatiti nov način života ili, nažalost, ne opstati. Vidite, navikavanje stvara otpor i neizbježnu ozlojeđenost. Gaji osjećaj jada i beznađa. Prihvatiti novi život, vjerujem, vodi unutarnjem zadovoljstvu i miru. Ali to zahtijeva potpuno otvoren um i spremnost na žrtvu.
Tata mi je diplomirani profesor hrvatskog i francuskog jezika, te diplomirani pedagog. Budući da smo došli u Toronto, njegovo znanje francuskog jezika nam nije moglo poslužiti u to vrijeme. Mama je završila srednju školu i radila kao trgovkinja. Također nije govorila engleski. Tata je godinama radio fizičke poslove (ponekad i vani na -15°C), a mama u restoranu gulila krumpire. Jedno je sigurno, NIŠTA im nije bilo ponižavajuće. Vidite, moji mama i tata su uvijek imali odličnu radnu etiku. Dio te njihove filozofije je bilo prihvaćanje svega što se pred njih bacilo da bi meni i sestri osigurali budućnost. Nakon godinu dana u Kanadi, mama je odlučila upisati školu za kozmetičarku. U to vrijeme je imala fond od nekih 50 engleskih riječi. Danju i noću je sjedila uz knjigu i rječnik. Znate što, završila je školu dok je istovremeno radila i brinula se o nama! Tati je trebalo šest godina (odnosno šest godina teškog fizičkog rada i 'šljakerskih' poslova) dok je pribavio svu dokumentaciju, prijevode i dobio službenu dozvolu da radi kao učitelj. Sve to bez kanadskog iskustva, a Vi tvrdite da je nužno za dobivanje posla.
Treba zasukati rukave
Svaka zemlja ima svoja pravila, zakon i svoj klasni sustav. Svatko ih treba poštovati i zaraditi svoj status (osim ako nismo neke lude sreće pa da smo rođeni privilegirani). Nisam sigurna da postoji idealna zemlja i idealne četvrti. Idealnost dolazi uz veliku cijenu koju si samo 1% stanovništva u Kanadi može priuštiti. Velika većina nas imigranata živjela je u opasnim četvrtima boreći se sa žoharima. Isto tako, završili smo škole, zaposlili se i normalno živimo.
Pričate o 'šljakerskim' poslovima? Sramota da ih tako čak i nazivate. Treba zasukati rukave! Najlakše je doći i očekivati da ćete obući odijelo i kravatu sljedeći dan. Toga nigdje nema, u to Vas uvjeravam. Vaše obrazovanje ovdje je manje-više bezvrijedno samo od sebe. Kako da i očekujete neko priznanje kad pričama o seksom kupljenim diplomama i korupciji edukacije vrvi hrvatski tisak? Treba biti spreman krenuti od nule, što je spreman svaki normalan čovjek u potrazi za boljim životom. Osim toga, nismo mi jedini. Ljudi emigriraju iz svih zemalja svijeta kao doktori, inženjeri, odvjetnici, pa voze taksi danju, dostavljaju pizzu noću i završavaju tečajeve vikendom. Ništa ne smije biti ponižavajuće. Dok sam radila magistrat i spremala postdiplomski, vikendom sam radila u restoranu služeći hranu i perući zahod i šefov auto (bez kanadskog iskustva) da mogu platiti javni prijevoz (koji je jedan od pet najboljih u Sjevernoj Americi – taj isti prijevoz koji prevozi više od milijun putnika DNEVNO u Torontu; za tih više od milijun ljudi tvrdite su nitko i ništa jer ne voze? Suluda teza).
Kad se radi i ima mogućnosti za rad, svega ima
Kanada je daleko od savršenstva, ali milijuni imigranata svake godine je zovu domom i sigurnom lukom. Niste spomenuli zdravstveno osiguranje koje kotira kao jedno od 10 najboljih u svijetu, prema statistikama World Health Organizationa. Jedanaesta je ekonomska svjetska sila, članica skupine G7. Zemlje ispred nje imaju dvostruko veću populaciju. Prema tome, Hrvati koji "sanjaju bajke" o prosječnim plaćama, imanju i sreći neka sanjaju jer vrijednom radniku se bajka i ostvari u Kanadi. Moji mama i tata (i mnogi naši prijatelji koji su u svojim 40-ima ponovno završavali veterinu, arhitekturu itd.) primjer su ostvarenih snova. Ponos i uvaženost mogu biti bolest, gospodine. Ova zemlja to ne trpi. Osobna i društvena srž dolazi iz snova, nade i ciljeva. Stoga, zasučite rukave, upalite taj auto i dostavljajte pizzu noću da biste mogli za vikend malo se i provesti. Kad se radi i ima mogućnosti za rad, svega ima."
