U obranu požeško-slavonskog župana Alojza
Tomaševića kojeg je supruga Mara
prijavila zbog obiteljskog nasilja, stao je pater
Ivan
Ike Mandurić.
Na svojem je Facebook profilu napisao status kojeg prenosimo u
cijelosti:
"LINČ NAŠ
Ne zaslužuju ga ni najveći zločinci. Ali on je tu, svuda oko
nas, kao naš „kruh svagdašnji.“ Kad krene kampanja progona nekog
zbog, recimo, nasilje nad ženom, na sve strane po društvenim
mrežama i medijima čitamo more užurbanih osuda, izrečenih
unaprijed, bez saslušanja. Vrijeđanja, psovke, brutalne osude,
itd. Kao da se svi žure biti prvi koji će baciti virtualni kamen
na gubavca društva. Valjda stoga što prvi udarac, pretpostavljam,
najviše boli, pa je i učinak veći - što li?
Otkud to? Prosuklja u nama nešto primitivno, pa, kao da
Kršćanstvo nismo ni susreli, u jednoj osobi; nasilniku nad
ženama, neopreznom mladiću koji je usmrtio pješaka na cesti,
pedofilu, nepravednom poslodavcu, kontroloru u tramvaju, ili
nekom strancu, hoćemo kazniti sve nasilnike, i iskaliti se na
njemu. Oživi u nama praksa divljih naroda koji su se sa onima
lošima u društvu obračunavali tako da se, u toj personifikaciji
zločina, ne primjeni samo kazna, nego i osveta za sve zločine oko
nas. Kao neki primitivni obred žrtvovanja jednog između nas za
sve naše prikrivene strasti? Poznato je kako je i u
predmojsijevskom židovstvu vrijedilo pravilo kažnjavanja, ne po
načelu mjera za mjeru - prema šteti koja je nastala, nego više od
toga. Koliko li se jadni Mojsije namučio kad je uvodio revoluciji
kažnjavanja pravednom kaznom - „oko za oko, zub za zub?“ Ako je
ikada i uspio?
Čini se da se taj predmojsijevski bijes ovih dana izlijeva
prema nesretnom Požeškom županu. Njegov slučaj prigoda je da se
njemu, kao opomena iskali sav bijes prema svim nasilnicima nad
ženama (jer nikako da ih sve pohvatamo), pomalo i prema svim
političarima; prema HDZ-ovim korupcijama i njihovim lošim
politikama i nepotizmima (a ima ih). Time se i mediji obilato
hrane, pa i potiču takav linč. Upliću se i stranačka osvajanja
biračkog tijela…
U svemu tome najgora stvar je ovo: naglo nestaje svaki
prostor u kojem bi se moglo ili smjelo inzistirati na pravdi i
humanom postupanju prema (možebitnim) nasilniku. Pa se svakoga
tko bi htio pozvati na pribranost i oprez, također agresivno
progoni i želi ga se obeshrabriti novim etiketama – proglasiti ga
zaštitnikom nasilnika, HDZ-a, ženomrscem ili odobravateljem
nasilja nad ženama, i slično.
A ipak, i ovom slučaju, i u slučaju bilo kojeg drugog
razbojstva, zločina ili kriminala, treba činiti sve kako se ne bi
događao linč bez saslušanja. Ni u jednom slučaju nije dopustiva
panična užurbanost i haranga u kojoj se ne smije ni podsjetiti
kako je taj čovjek bio branitelj – što o njemu nešto ipak govori
– možda je ipak stvar kompleksnija; možda ima svojih problema pa
mu treba pomoći, itd. Ne znam. Ali, samo mi treba malo vremena
jer se pitam kako je to moguće, a želim znati. I da svi to
znamo.
Umjesto tog vremena i prostora za temeljito propitivanje
stvari, sudaramo se sa parolama „nulta tolerancija nasilju nad
ženama!“ (Što li bi to trebalo značiti? Kao da postoji neko
nasilje koje treba tolerirati? Ili nulta tolerancija znači da se
sudi prijekim sudom; možda strijeljanjem?). Tako da ne smijete
reći niti „nije da ga branim, ali ne sviđa mi se kako su nam noge
brze na osudu!“ – jer ćete dobiti odgovor kako „nema nikakvog ALI
kad je u pitanju nasilje nad ženama!“, itd.
Ali Ima „ALI,“ i uvijek ima „ALI.“ Evo ih barem
nekoliko:
- Zločin treba kazniti, ALI kazna ne smije biti pretjerana, nego
pravedna.
- Ako je kriv, treba ga kazniti, ALI ne treba žuriti s
osudom.
- Svaku krivicu treba kazniti, ALI treba ispitati sve
okolnosti.
- Nije da ga branim, ALI ne sviđa mi se kako su nam noge brze na
osudu…
Kad se ulična porota uvuče u naš govor, i kad krene haranga,
makar i kad je u pitanju nasilje nad ženama, znajte da je to
ambijent u kojem se rađa novo nasilje. Ono predmojsijevsko s
početka priče: prekomjerno i obijesno kažnjavanje zločina. A to
je lavina bez kraja u kojoj će, sutra, pod novim načelima, biti
linčovani novi nevini.
Takve kampanje linča koje su se vodile po našim medijima, u
baštinu su nam ostavile već pomaknute kriterije i spuštene
granice tolerancije prema pojedinim skupinama. Hrvatsko društvo
ih je već stigmatiziralo tako da se za neke od njih jedva smije
tražiti pravda. To su pomalo Hercegovci i Bosanci, pomalo
svećenici, pomalo branitelji, kršćanski aktivisti, itd.
Posljednjih dana i „Rvati“. A doskora bi to mogli postati svi
muškarci, svi muževi, svi oženjeni…
Treba se paziti grlatih i užurbanih utjerivača pravde. I toga
da i mi sami, susojećajući s grlatima, to ne postanemo. Svatko od
nas nosi određenu traumu; ima brata, sestru ili dijete, i
zaštitnički se postavljajući, ustrašeni i zamagljenog pogleda,
one opasne poželimo preventivno i brutalno ukloniti iz ovoga
svijeta, zaboravljajući kako i oni ipak imaju svoja prava, i kako
i oni zaslužuju pravedno suđenje. I tako činimo novo zlo koje će
biti veće i od onoga prvoga - zbog kojega možemo itekako
zažaliti.
U ovakvim časovima potrebni su pribrani i hrabri, koji se ne
boje stati pred medijski i bilo kakav drugi stampedo, i zaštiti
čovjeka - makar doista bio ma i ne znam kakav zločinac – pa
tražiti i za njega pravdu i pravedni postupak. Da, i on ima pravo
na pravdu! Uvijek mora biti mjesta za neko ALI. Od toga se gradi
promjena društva na bolje. I uvijek moramo imati na umu: Ali i on
je čovjek, a ne monstrum, makar završio u zatvoru. To nikada ne
smijemo zaboraviti!", poručuje Pater Ike.