U obranu požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića kojeg je supruga Mara prijavila zbog obiteljskog nasilja, stao je pater Ivan Ike Mandurić.

Na svojem je Facebook profilu napisao status kojeg prenosimo u cijelosti:

"LINČ NAŠ

Ne zaslužuju ga ni najveći zločinci. Ali on je tu, svuda oko nas, kao naš „kruh svagdašnji.“ Kad krene kampanja progona nekog zbog, recimo, nasilje nad ženom, na sve strane po društvenim mrežama i medijima čitamo more užurbanih osuda, izrečenih unaprijed, bez saslušanja. Vrijeđanja, psovke, brutalne osude, itd. Kao da se svi žure biti prvi koji će baciti virtualni kamen na gubavca društva. Valjda stoga što prvi udarac, pretpostavljam, najviše boli, pa je i učinak veći - što li?

Otkud to? Prosuklja u nama nešto primitivno, pa, kao da Kršćanstvo nismo ni susreli, u jednoj osobi; nasilniku nad ženama, neopreznom mladiću koji je usmrtio pješaka na cesti, pedofilu, nepravednom poslodavcu, kontroloru u tramvaju, ili nekom strancu, hoćemo kazniti sve nasilnike, i iskaliti se na njemu. Oživi u nama praksa divljih naroda koji su se sa onima lošima u društvu obračunavali tako da se, u toj personifikaciji zločina, ne primjeni samo kazna, nego i osveta za sve zločine oko nas. Kao neki primitivni obred žrtvovanja jednog između nas za sve naše prikrivene strasti? Poznato je kako je i u predmojsijevskom židovstvu vrijedilo pravilo kažnjavanja, ne po načelu mjera za mjeru - prema šteti koja je nastala, nego više od toga. Koliko li se jadni Mojsije namučio kad je uvodio revoluciji kažnjavanja pravednom kaznom - „oko za oko, zub za zub?“ Ako je ikada i uspio?

Čini se da se taj predmojsijevski bijes ovih dana izlijeva prema nesretnom Požeškom županu. Njegov slučaj prigoda je da se njemu, kao opomena iskali sav bijes prema svim nasilnicima nad ženama (jer nikako da ih sve pohvatamo), pomalo i prema svim političarima; prema HDZ-ovim korupcijama i njihovim lošim politikama i nepotizmima (a ima ih). Time se i mediji obilato hrane, pa i potiču takav linč. Upliću se i stranačka osvajanja biračkog tijela…

U svemu tome najgora stvar je ovo: naglo nestaje svaki prostor u kojem bi se moglo ili smjelo inzistirati na pravdi i humanom postupanju prema (možebitnim) nasilniku. Pa se svakoga tko bi htio pozvati na pribranost i oprez, također agresivno progoni i želi ga se obeshrabriti novim etiketama – proglasiti ga zaštitnikom nasilnika, HDZ-a, ženomrscem ili odobravateljem nasilja nad ženama, i slično.

A ipak, i ovom slučaju, i u slučaju bilo kojeg drugog razbojstva, zločina ili kriminala, treba činiti sve kako se ne bi događao linč bez saslušanja. Ni u jednom slučaju nije dopustiva panična užurbanost i haranga u kojoj se ne smije ni podsjetiti kako je taj čovjek bio branitelj – što o njemu nešto ipak govori – možda je ipak stvar kompleksnija; možda ima svojih problema pa mu treba pomoći, itd. Ne znam. Ali, samo mi treba malo vremena jer se pitam kako je to moguće, a želim znati. I da svi to znamo.

Umjesto tog vremena i prostora za temeljito propitivanje stvari, sudaramo se sa parolama „nulta tolerancija nasilju nad ženama!“ (Što li bi to trebalo značiti? Kao da postoji neko nasilje koje treba tolerirati? Ili nulta tolerancija znači da se sudi prijekim sudom; možda strijeljanjem?). Tako da ne smijete reći niti „nije da ga branim, ali ne sviđa mi se kako su nam noge brze na osudu!“ – jer ćete dobiti odgovor kako „nema nikakvog ALI kad je u pitanju nasilje nad ženama!“, itd.

Ali Ima „ALI,“ i uvijek ima „ALI.“ Evo ih barem nekoliko: - Zločin treba kazniti, ALI kazna ne smije biti pretjerana, nego pravedna.  - Ako je kriv, treba ga kazniti, ALI ne treba žuriti s osudom.  - Svaku krivicu treba kazniti, ALI treba ispitati sve okolnosti.  - Nije da ga branim, ALI ne sviđa mi se kako su nam noge brze na osudu…

Kad se ulična porota uvuče u naš govor, i kad krene haranga, makar i kad je u pitanju nasilje nad ženama, znajte da je to ambijent u kojem se rađa novo nasilje. Ono predmojsijevsko s početka priče: prekomjerno i obijesno kažnjavanje zločina. A to je lavina bez kraja u kojoj će, sutra, pod novim načelima, biti linčovani novi nevini.

Takve kampanje linča koje su se vodile po našim medijima, u baštinu su nam ostavile već pomaknute kriterije i spuštene granice tolerancije prema pojedinim skupinama. Hrvatsko društvo ih je već stigmatiziralo tako da se za neke od njih jedva smije tražiti pravda. To su pomalo Hercegovci i Bosanci, pomalo svećenici, pomalo branitelji, kršćanski aktivisti, itd. Posljednjih dana i „Rvati“. A doskora bi to mogli postati svi muškarci, svi muževi, svi oženjeni…

Treba se paziti grlatih i užurbanih utjerivača pravde. I toga da i mi sami, susojećajući s grlatima, to ne postanemo. Svatko od nas nosi određenu traumu; ima brata, sestru ili dijete, i zaštitnički se postavljajući, ustrašeni i zamagljenog pogleda, one opasne poželimo preventivno i brutalno ukloniti iz ovoga svijeta, zaboravljajući kako i oni ipak imaju svoja prava, i kako i oni zaslužuju pravedno suđenje. I tako činimo novo zlo koje će biti veće i od onoga prvoga - zbog kojega možemo itekako zažaliti.

U ovakvim časovima potrebni su pribrani i hrabri, koji se ne boje stati pred medijski i bilo kakav drugi stampedo, i zaštiti čovjeka - makar doista bio ma i ne znam kakav zločinac – pa tražiti i za njega pravdu i pravedni postupak. Da, i on ima pravo na pravdu! Uvijek mora biti mjesta za neko ALI. Od toga se gradi promjena društva na bolje. I uvijek moramo imati na umu: Ali i on je čovjek, a ne monstrum, makar završio u zatvoru. To nikada ne smijemo zaboraviti!", poručuje Pater Ike.