Zbog malog broja mjesta u državnim domovima za stare i nemoćne, otvara se sve više takvih privatnih domova i to je postao vrlo unosan posao. Međutim, nadzora nad radom privatnih domova za starije i nemoćne gotovo i nema, a korisnici su uglavnom ostavljeni na milost i nemilost onih o kojima ovise, kaže se u reportaži HRT-a.
Jedna žena, čiji je otac u svojim posljednjim danima života prošao torturu u jednom takvom privatnom domu, ispričala je svoju priču za HRT. Zbog njezine želje da ostane anonimna, nazvali su je Klara.
'Možda su ga zastrašili, možda su mu nešto rekli'
"Kad god prođem kraj tog doma, a prođem vrlo često jer mi je blizu, jeza me uhvati. Teško mi je, jako mi je teško. Nikakvo pitanje nismo postavljali, bilo je hitno, znači doslovce hitno. I oni su bili jedan od rijetkih domova koji ga je mogao primiti odmah. Jer domove se čeka", ispričala je.
Smještaj za svoga oca tražila je, kaže, na brzinu, guglajući, jer je liječnica rekla da bi joj otac morao ići u dom u roku od dva dana.
"Ondje je trebao ostati nekoliko tjedana, da se oporavi od bolesti, da ga osove na noge. No čovjeku u kasnim sedamdesetim godinama bilo je sve lošije. Cimer u sobi je znao reći da gotovo ništa ne jede, da ga nitko ne hrani jer on ne jede, da se ne može pridići, više nije mogao... Kad smo rekli pa daj traži, pa daj pitaj, pa daj zovi, on je rekao: Ne, ne, ne, ne... Bojao se. Možda su ga zastrašili, možda su mu nešto rekli, tako da se on bojao da mi nekoga uopće zovemo", govori Klara.
'Žalio se na jake bolove, ne znam koliko su mu lijekova davali'
Klara je opisala i uvjete u domu gdje je smjestila oca.
"Stolić koji je dobio na početku za jelo je bio potrgan, otpočetka. I kad god bi se tata pokušao dići, jesti, tako bi mu jelo završilo u krilu. Ja sam za taj stolić rekla jedan dan, pa sam rekla drugi dan, pa treći... pa treba šaraf, pa bude... Na kraju sam ga iznijela ljutito van i iz neke druge sobe uzela drugi stolić, koji je bio tada slobodan, da bih za dva dana opet našla stari stolić, na kojem on nije mogao jesti, na kojem mu se jelo klizalo", prisjetila se očajna žena.
Umjesto vrhunske medicinske njege, kaže, njezin otac i drugi korisnici doma dobivali su - zanemarivanje.
"Tata se žalio na jake, jake bolove. Nisam sigurna koliko su mu davali lijekove onako kako je bilo propisano, iako su dobili sve papire", kaže.
U domovima je premalo medicinskih sestara, njegovatelja...
Opisala je i jednu situaciju koja slikoviti svjedoči o tome kakav je ondje bio odnos prema korisnicima doma.
"Najgora stvar je bila kad ga je boljelo i kad mi je medicinski brat rekao imam li čašu u torbi. Znači, molila sam ga da tati da lijek protiv bolova jer ga je jako boljelo, uopće nije mogao niti gledati niti razgovarati, i onda smo čekali, čekali da on donese čašu vode i da donese lijek. On je donio lijekove, bez vode, i onda je on meni rekao imam li možda čašu", ogorčeno je ispričala Klara za HRT.
Dodaje kako je u tom domu bilo premalo medicinskih sestara, tehničara i njegovatelja. A čini se da je slična situacija i u mnogim drugim privatnim domovima za starije i nemoćne.
"U zadnje vrijeme primjećujemo da je izuzetno velik problem s dovoljnim brojem medicinskog osoblja, znači nedostaje i medicinskih sestara i njegovatelja i to u tolikoj mjeri da itekako može utjecati na prava osoba koje u domu žive ili su tamo smještene", kazala je za HRT pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
Slično govore i u Matici umirovljenika Hrvatske (MUH).
"Za ove naše društvene domove, ljudi su prije svega, svi imaju zaposlen stručni kadar - od socijalnih radnika, medicinskih sestara, viših medicinskih sestara, sve ostale pomoćne nekakve djelatnosti su stručno pokrivene. Najčešće tako nije u privatnim domovima", kaže Biserka Budigan, zamjenica predsjednice MUH-a.
Kasno shvatila zašto je morala potpisati zadužnicu
Klara s početka priče ističe kako njezinog oca, kada je bio smješten u dom, nije pregledao ni liječnik niti fizioterapeut, iako joj je na prvom sastanku vlasnica tog doma jamčila vrhunsku uslugu. Bio je to ujedno i jedini put da je vidjela vlasnicu doma. Danas shvaća i zašto.
"Morali smo potpisati zadužnicu koja je bila otprilike oko 10 tisuća kuna i to je trebalo biti ovjereno kod javnog bilježnika. Kada smo nakon tjedan dana vidjeli da se to nama ništa ne sviđa, vi ne možete otići samo tako. Vi potpišete na tri mjeseca. Znači tri mjeseca mora tata tamo ostati. Sestra i ja smo potpisale da će tata ostati tri mjeseca. Znači, ako mi tatu vadimo van, mi njima plaćamo tri mjeseca", rezignirano je ispričala Klara.
Njezin je otac nakon dva tjedna boravka u tom privatnom domu ponovno završio u bolnici, a tjedan dana kasnije je preminuo.
Privatni domovi postali stacionari za teško bolesne
Pučka pravobraniteljica i zamjenica predsjednice Matice umirovljenika ističu u čemu je ključni problem.
"Danas možete dobiti bolovanje za njegu svog bolesnog djeteta, ali ne možete dobiti bolovanje za njegu, skrb i brigu o svom ostarjelom i onemoćalom roditelju. I tu je prostor za mnogo veći napredak, za puno bolja rješenja u kojima bi se omogućilo da mjesto u domu imaju oni koji to stvarno zaista žele, a ne oni koji nemaju drugog izbora", kazala je za HRT Lora Vidović.
"Mislim da treba više organizirati izvaninstitucionalne skrbi, možda kućnih posjeta nekim bolesnicima pa se ne bi smještali u tolikom broju u domove, odnosno ne bi privatni domovi imali toliko tih stacionara koji su doista za one vrlo, vrlo teško bolesne", zaključila je Biserka Budigan iz MUH-a.
