Zamislite ovakav eksperiment. Sunčano je jutro, recimo, 1999., 2009. ili 2019. Pred Saborom i svim županijskim središnjicama stranke koja vlada Hrvatskom parkirana su po dva autobusa. Na jednome stoji natpis "Sutjeska", na drugom "Bleiburg". Pitanje glasi, koji će se autobusi u rekordnom vremenu napuniti tako da pred njima ostanu još i kolone razočaranih putnika? Ili da preformuliram pitanje, vozači kojih autobusa će toga dana ostati bez posla?
Da ste kojim slučajem Šveđanin ili Britanac, dileme oko odgovora ne bi bilo. Jer, odlazak na Sutjesku, tj. mjesto gdje su masovno izginuli Hrvati koji su se borili u antifašističkoj vojsci i čijeg su vođu svojim saveznikom smatrali Churchill, Roosevelt i De Gaulle, i komemoriranje Hitlerovih i Mussolinijevih saveznika, tj. ubijenih pripadnika vojske NDH i simpatizera ustaškog pokreta, nakon njihove predaje kod Bleiburga, jednostavno ne bi mogli biti događaji od istog značaja. Ne umanjujući pritom činjenicu da se u ovom drugom slučaju radilo o brutalnoj osveti i odmazdi, i da je kažnjavanje tisuća ljudi provođeno bez sudskih procesa.
Da ste građanin bilo koje europske države, odgovoru na pitanje koje bi autobuse bez premišljanja napunili pripadnici najveće i "stožerne" hrvatske stranke, sigurno bi pomogla i činjenica što je upravo osnivač i predsjednik te stranke Franjo Tuđman bio pripadnik antifašističke vojske, a poslije rata niz godina i njen zaposlenik i visoko rangirani oficir.
Tuđmanov telegram Janiću Capi
Svakom građaninu Europe sve bi bilo više nego jasno samo kada bi pročitao telegram sućuti koji Franjo Tuđman šalje obitelji preminulog zapovjednika Sisačkog partizanskog odreda Vladi Janiću Capi u kojem ga naziva "legendarnom ličnošću antifašističke borbe hrvatskog naroda", "primjerom nacionalnog poštenja" čijom je zaslugom omogućeno "održanje hrvatske državnosti i svrstavanje Hrvatske među pobjedničke zemlje". Uostalom, može li biti veće časti što je, kako ističe Tuđman, "dan (22. lipnja 1941.) kada je Vlado Janić sa svojim odredom krenuo u antifašističku borbu Republika Hrvatska proglasila svojim državnim blagdanom."
Naravno, kada bi neki zainteresirani građanin Europe saznao da Franjo Tuđman nije bio jedini nekadašnji partizan među onima koji su potkraj 1980-ih stvarali i Hrvatsku i "stožernu" hrvatsku stranku, i da na njihovu inicijativu u Ustavu nove demokratske države nedvosmisleno stoji kako su temelji državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata uspostavljeni odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.), vjerojatno bi nestala i najmanja sumnja koji od dva spomenuta lokaliteta predstavlja prioritet hrvatskim političarima.
I to iz mnogo razloga od kojih je samo jedan izražavanje pijeteta prema ratnim drugovima prvog hrvatskog predsjednika koji su izginuli od ruku njemačko-ustaško-četničkih vojnika udruženih u svibnju 1943. u bici na Sutjesci, i udruženih u svibnju 1945. prilikom zajedničkog bijega prema Bleiburgu.
Odnos Europe prema prošlosti
Treba ipak biti iskren i reći da nije ni Europa jedinstvena kada je u pitanju odnos prema prošlosti. Ima Europljana koji u bitkama poput one na Sutjesci ili u Normandiji vide samo podsjetnik na poraz ideje o svjetskom poretku u kojem bi vladala nadmoćna bijela rasa, i u kojem ne bi bilo mjesta za Židove, crnce, Rome, komuniste, homoseksualce, duševno bolesne, invalide i ostale "manje vrijedne". Ali oni koji tako misle danas su ipak u manjini i njihov utjecaj na donošenje važnih odluka krajnje je marginalan.
Svi ostali, tj. velika većina europskih građana, intelektualaca i političara danas je ponosna na antifašističku borbu i zahvalna antifašističkim borcima. Bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu ili političko uvjerenje. I zato bi oni na pitanje s početka teksta lako odgovorili. Zato što se kod njih "sieg heil" ne proglašava starim njemačkim pozdravom, a kukasti križ simbolom sunca, zato što njihovi povjesničari, intelektualci, novinari, političari, sportaši i ljudi iz šoubiznisa u javnim nastupima ne negiraju holokaust i genocid, niti relativiziraju nacistički režim, zato što po nacističkim političarima ne nazivaju ulice i ne ruše spomenike posvećene antifašističkoj borbi i fašističkim žrtvama. Zato što svi oni koji nešto od navedenog pokušaju, zbog efikasnih instrumenata pravne države, vrlo brzo to i požale.
E zato, ako niste Britanac ili Šveđanin, nego građanin Hrvatske, vratite se na pitanje s početka teksta i razmislite kako smo došli do toga da naš odgovor bude totalno suprotan njihovom. I onda, usprkos i za inat svima onima koji nas već 30 godina vode, uoči 78. godišnjice osnivanja Sisačkog partizanskog odreda, prisjetite se hrabrosti naših predaka, svih partizanki i partizana palih u borbi protiv fašizma, svi hrvatskih osloboditelja iz 1945. I budite ponosni na one kojima se ponosi cijela Europa!
