Posada Nautičkog jedra Jutarnjeg lista ove je godine dva puta oplovila čitav Jadran, od Dubrovnika do Rovinja i natrag, i uvjeravaju da se na obali može itekako pristojno pojesti i popiti za razuman novac, ali ako se zna gdje.
Ugostili milijardera, ali najskuplje jelo i dalje naplaćuju 14 eura
Prvo iznenađenje bilo je u Luki Šipanskoj, na Elafitima, gdje je donedavno bio i milijarder Jeff Bezos, gdje su "vrhunsku napolitanu s usoljenim inćunima", platili tek 10 eura, a i najskuplje jelo na meniju - porcija miješanog mesa, stoji 14.
Na Mljetu su večeru sa četiri slijeda, kavom i bijelim vinom platili 117 eura, ali i tu ističu da su se za to odlučili jer im je onda vez bio besplatan. "Ne samo da smo se dobro najeli nego su i vlasnici došli do nas, porazgovarali, počastili nas pićem te nam gratis dali i da probamo njihovu posebnu tjesteninu u umaku koja nas je oduševila", pišu. U Veloj Luci, u kafiću Cesarica koji je redovito posjećivao i Oliver Dragojević, litra vina je 14 eura, iako bi s obzirom na pogled i okruženje mogla biti daleko skuplja.
Svi ugostitelji imaju isti problem
Plovidba, tijekom koje su stali u brojnim kafićima, restoranima i konobama uglavnom se nastavlja s istim zaključcima - može se dobro pojesti i popiti za razuman novac, ali čini se i da svi ugostitelji imaju isti problem - kronični nedostatak radne snage. Već u Zagrebu miran kvartovski kafić ne može naći konobara iako nudi osam tisuća kuna konobaru za pet dana tjedno, a na Jadranu je situacija još teža. "Ne možemo toliko ponuditi domaćim radnicima, a da ne budemo na nuli ili u gubitku", pojašnjava jedan ugostitelj.
Zato sve više na Jadranu rade radnici iz BiH i Srbije, ali iz cijelog svijeta - od Filipina do Indije. A na sve treba dodati i cijenu hrvatske birokracije, navodi Jutarnji.
Primjer je restoran koji je već mjesec dana potpuno dovršen, ali zbog birokracije čeka dozvole, unatoč položenim svim inspekcijskim nadzorima. No, iako ne rade, vlasnik nije smio riskirati te je još početkom godine zaposlio radnike koji sada primaju punu plaću, a rade tek nekoliko dana mjesečno. "Ne mogu riskirati, ako odu nekom drugom ne znam kako ću u sezoni pronaći radnu snagu. Šutim i plaćam u nadi da će netko konačno udariti taj pečat", kaže vlasnik objekta na Kvarneru.
