Nadam se da su Peđa Grbin, Tomislav Tomašević i Božo Petrov za Božić platili misu da se idući parlamentarni izbori održe u redovnom roku, jer ako ih Andrej Plenković odluči raspisati ranije, samo ih viša sila može spasiti od potpunog potopa na izborima.
Sva relevantna istraživanja raspoloženja birača pokazuju da njihove stranke, na kraju ovako teške inflacijske godine, zajedno imaju manju podršku birača od HDZ-a samoga. Veliku ulogu u HDZ-ovu rastu na 30 posto anketne popularnosti imaju ulazak Hrvatske u eurozonu i Schengen, izgradnja Pelješkog mosta, stabilna klijentelistička mreža i fantastična politička propaganda, ali ako čelnici opozicije misle da im sve to može biti alibi za očajne anketne rezultate, bolje im je da se ni ne spremaju na sljedeće izbore, bili oni prijevremeni ili redovni.
Plenkovićeva godina
Kad se sve zbroji i oduzme, politički gledano, godina na izmaku bila je godina Andreja Plenkovića. Ništa njega ove 2022. nije uspjelo poljuljati; čak ni otkriće pljačke Ine u režiji HDZ-ovaca, kao ni hapšenje prvog ministra na dužnosti Darka Horvata, uhićenje bivšeg mu potpredsjednika vlade Tomislava Tolušića i optužnice protiv tada još aktualnog potpredsjednika vlade Borisa Miloševića i ministra Josipa Aladrovića. Takvo što na funkciji ne bi preživjela većina premijera demokratskih država, ali Plenković već ima utakmica u nogama i ne samo da je preživio i pljačku Ine i hapšenje ministara, nego je zvjezdanu prašinu tih slučajeva samo otresao s ramena i nastavio dalje, uspjevši čak i dio javnosti uvjeriti kako on ama baš ništa nema s HDZ-ovcima ili koalicijskim partnerima koji kradu ili zloupotrebljavaju dužnosti.
Propagandna formula prema kojoj se sve dobro i lijepo piše u Plenkovićeve zasluge, a sve loše i ružno u osobne ministarske promašaje, dobro funkcionira i upravo pratimo igrokaz s ministrom obnove Ivanom Paladinom, koji će možda biti smijenjen, a možda i ne. Gotovo je sigurno da obnovu neće ubrzati - bilo je to jasno i pri imenovanju - ali ostat će ministar sve dok Plenkoviću ne ustreba žrtveno janje za „nestvarno sporu obnovu“. Pričom o smjeni Paladine zamagljena je premijerova kukavička odluka da ne ode u Petrinju, Glinu i Sisak na godišnjicu potresa. Jer, on je stvoren samo za fine stvari - euro, Schengen, proslave nogometnih uspjeha…, a ne za guranje među nezadovoljnom svjetinom u kojoj bi se mogao naći netko tko će ga kritizirati ili čak i gađati snježnom grudom.
U proteklih šest godina Plenković je tako dobro istrenirao mijenjanje ministara da je postalo gotovo posve nevažno tko se na kojoj dužnosti nalazi; čini se da bi bilo isto sve i da na neku od pozicija imenuje vrtnoga patuljka. Nijedan od njegovih ministara ne funkcionira kao samostalna politička figura, život stranke i parlamentarnog kluba u potpunosti je podređen Plenkovićevoj volji i čini se kao da sve, doslovno sve odluke u državi donosi posve sam. Nema danas HDZ-ovca, na kojoj god se dužnosti nalazio, a da u javnosti neće pohvaliti premijera i istaknuti njegovo mudro vodstvo; ne postoji danas HDZ-ovac koji bi ga se usudio kritizirati. To nije uspjelo ni Franji Tuđmanu.
Što će napraviti s obnovom?
Ako je obnova nestvarno spora zbog loših zakona i nestvarno spore birokracije, onda je to odgovornost, prije svih, vođe parlamentarne većine i predsjednika Vlade. Da je Plenković istinski zainteresiran za ubrzanje obnove, onda bi se ona i ubrzala. Ima stabilnu parlamentarnu većinu i mogao je mijenjati loše zakone kako je htio; da je htio mogao je doslovno svaki tjedan mijenjati propise koji smetaju da se obnova pokrene. Jedan od razloga što obnova stoji je i strateški raspored nesposobnih, ali podobnih na važnim pozicijama u državnoj upravi; onaj tko želi ubrzati obnovu zamijenio bi ih sposobnima, ne razmišljajući u okvirima „podobnosti“.
Da je u reformu državne uprave uložio barem pola energije koju ju je uložio u prepucavanje sa Zoranom Milanovićem ili da je u izmjene očajnih propisa utrošio barem pola vremena koje je uložio u brigu o Ukrajini, mogao bi bez straha od neugodnosti danas prošetati među preostalim građanima Banije.
Ako mu cilj, nakon uspješne izvedbe Pelješkog mosta, ulaska u Schengen i europodručje, nije odseliti na neku novu međunarodno bitnu dužnost, Plenković će u godini koja dolazi nastojati ostaviti dojam da se bavi reformama i obnovom Banije i Zagreba. Ako se ovdje više ne misli dugo zadržavati, sve će ostati kako je i dosad bilo.
Što god da nas čekalo u 2023., u nju ulazimo vođeni premijerom koji svu političku moć drži u rukama i koji nije umrtvio samo opoziciju, nego i vlastitu stranku, a parlament i vladu pretvorio je u dotrajalu kulisu demokracije.
Ne znam kako to može izaći na dobro.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
