Luka Mišetić, koji je pred Haškim sudom branio Antu Gotovinu, napisao je, kako kaže, detaljnu pravnu analizu presude Tribunala u slučaju Prlić i drugi. Mišetić smatra kako je, osim što je kraj rada suda obilježilo Praljkovo samoubojstvo, jednako šokantna činjenica da se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo, uključujući konkretno Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH.
'Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka', piše u svojoj analizi Mišetić i dodaje kako je stoga zabrinjavajuće što je glavni haški tužitelj, Serge Brammertz dao izjavu kojom kao članove UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje Tribunal i dalje smatra nevinima.
Ništa ne tereti vodstvo Srbije
Brine ga i ono što se već puno puta provlačilo kroz domaće medije - tribunal zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u udruženi zločinački pothvat u Bosni i Hercegovini.
'Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima', ističe Mišetić.
Croatian President Franjo Tudjman (C) Gestures to the media gathered on the tarmac for his arrival on Wright Patterson Air Force Base near Dayton, Ohio, late 31 October to attend the Balkan peace talks. US Assistant Secretary of State Richard Holbrooke is at (R). AFP PHOTO / AFP PHOTO / PAUL J. RICHARDS
On kaže kako je ova analiza pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima. Stoga Mišetić navodi što sve tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u.
Tri su glavne točke, piše Mišetić.
- Množina osoba - udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
- Zajednički zločinački cilj („mens rea“) - udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
- Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus) - to obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost
Što je 'krajnji cilj UZP-a'?
Mišetić iz toga izvodi sljedeće - da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.
Kao dodatnu problematiku Mišetić navodi uvođenje pojma 'krajnji cilj UZP-a', koji nije pronađen ni u jednom drugom slučaju pred haškim sudom.
Kaže kako je do zabune u javnosti došlo upravo zbog uvođenja tog novog pojma za kojeg su mnogi pretpostavili da se radi o dokazu Tuđmanove navodne želje da podijeli Bosnu i da je dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. No, Mišetić kaže da to nije tako.
'Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a', piše Mišetić.
20.11.2012., Pakostane - General Ante Gotovina stigao je u svoje rodno mjesto gdje ga je nakon 11 godina velicanstveno docekalo nekoliko desetaka tisuca ljudi. Photo: Filip Brala/PIXSELL
Trebalo je dokazati puno više
Odvjetnik Mišetić izvukao je i jednu analogiju za primjer koju prenosimo u cijelosti.
'Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.
Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).
Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.'
Dokazi ne idu u prilog zaključku suda
Mišetić zaključuje kako ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja. Tvrdi kako dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.
Unatoč tomu, kaže Mišetić, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo 'zaključke u drugim točkama' svoje presude koji podupiru takav zaključak.
Cijelu detaljnu analizu Luke Mišetića pročitajte ovdje.
