No, onda se netko sjetio napraviti zbirku pitanja. Iako ih je 100, nijedno od njih, zapravo, nije pravo.
Situacija s tom zbirkom pitanja, od kojih potencijalnom kandidatu za hrvatsko državljanstvo na testu dođe njih petnaestak, je da ne daje poštenu sliku znanja i sposobnosti budućeg državljanina. Oni koji misle da ih svladavanje osnova iz povijesti, kulture i zemljopisa kvalificira za život na ovim prostorima mogli bi se, naime, teško prevariti. Uz uvjet da poznaju hrvatski jezik u govoru i pismu, od potencijalnih tražitelja državljanstva traži se, između ostalog, da dopune stihove himne, trebaju znati kojeg se datuma obilježava Dan antifašističke borbe ili tko su bili Ena Begović, Krešimir Ćosić, Marija Jurić Zagorka ili kad je proglašen Ustav RH.
Spremni na izazov života?
Kad bi birokrati bili pošteni, što obično nisu, onima koji traže hrvatsko državljanstvo postavili bi svega nekoliko pitanja iz kojih bi i kandidati i ispitivači bili sigurni je li potencijalni hrvatski državljanin spreman za takav izazov u životu.
Nema nikakvog razloga da se tražitelja državljanstva otvoreno ne upita je li spreman nositi putovnicu države u kojoj je ne samo moguće, nego i realno strpati vremešnu i bolesnu gospođu u zatvor samo zato jer nije uspjela prikupiti manje od 100 eura za dug komunalnom poduzeću. Siromašnoj baki, koja sa sinom živi u trošnoj kućici, nisu imali što plijeniti, pa su je varaždinski policajci na šest dana smjestili u ćeliju s četiri zatvorenice. Kad se priča rasplela, ispalo je čak da staricu slobode nije koštao dug, nego činjenica da je sucu stala na žulj jer se nije odazvala pozivu i nije dala izjavu o svojoj imovini (koje gotovo da i nema). Boli dupe suca je li starica na štakama imala mogućnost doći do njegove sudnice i je li uopće imala za autobusnu kartu. Tko je ona da mu se ne pojavi kad 'časni sud' zove? Sramota!
Država nemilosrdno traži svoje
Sudbinu starice iz okolice Varaždina lako bi mogli doživjeti riječki pomorci koji su svojedobno prošli pakao na brodu Katina, koji je bio prisilno usidren u Jemenu na zahtjev vjerovnika, s kojeg su nakon života u neljudskim uvjetima jedva izvukli žive glave. Stoga našeg zamišljenog molitelja hrvatskog državljanstva treba upitati i može li se nositi sa životom u državi koju ne zanima ispitivanje i procesuiranje onih koji su odgovorni za slanje pomoraca u takvu pogibelj. Premda nisu dobili ni lipe plaće za mjesece provedene na brodu smrti, a o odšteti za zdravstvene i psihičke posljedice da i ne govorimo, država im je odlučila poslati račune za neuplaćene poreze i doprinose koji po pomorcu dosežu i više od 20.000 kuna.
Sličnu priču o udaranju države po najslabijim karikama i puštanju velikih lopova da glume ugledne građane i velike poduzetnike, priča i tragični proces protiv bivše glasnogovornice MUP-a Aleksandre Ljube. Tako avanturista koji se želi upisati u popis hrvatskih državljana treba suočiti s činjenicom da mora biti spreman živjeti u državi koja je više nego voljna ognjem i mačem progoniti državnu službenicu koja je napravila štetu od 6.000 kuna (i potom sve to nadoknadila), a slaviti one koji su nam ukrali milijarde, a napravili toliko štete da to nije moguće ni realno procijeniti. Ukoliko sud ne prihvati žalbu na presudu Ljubinih odvjetnika i ona bude pravomoćna, Aleksandra Ljuba dobit će otkaz u MUP-u.
Dok Ljuba jeca, Vlatko se smješka
I dok je Ljuba u suzama slušala kako je osuđuju na uvjetnu kaznu od osam mjeseci zatvora (?!), uz spoznaju da je to kraj njezine karijere koja je tek trebala započeti, Vlatko Marković se vjerojatno zadovoljno smijulji na presudu Vrhovnog suda, jer je krajnje blago kažnjen za poticanje netrpeljivosti prema osobama homoseksualne orijentacije. Taj je sud, naime, presudio da je Marković izjavom da homoseksualci neće igrati u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji dok je on predsjednik HNS-a, te da samo zdravi ljudi igraju nogomet uvrijedio homoseksualne osobe. Kazna? Smijurija! Mora platiti oglas kojim se javno ispričava. Dakle, ako je tražitelj državljanstva nekim slučajem i homoseksualac, treba biti spreman živjeti u državi u kojoj se periodički na javnim mjestima namlate oni koji vole drugačije od većine, te tek uz packu po prstima prolaze oni koji javno zastupaju nazadnjački stav da je homoseksualnost bolest.
Kad će kiša?
Ako kandidatima za domovnicu sve navedeno nije dosta da odustanu od ćorava posla, trebaju samima sebi iskreno odgovoriti na pitanje jesu li spremni biti, bosi, gladni i bez krova nad glavom. U državi u kojoj je 18,3 posto nezaposlenih s uzlaznim trendom, ta je opasnost vrlo realna. U Hrvatskoj čak i kad se ima posao, nije nemoguće završiti na cesti. Primjerice dovoljno je da se u nekom trenutku čovjek preračunao, digao kredit u švicarcima i eto ti nevolje. I ne, dragi kandidati, ne računajte da uskoro stižu bolja vremena, jer ministri u ovoj državi ne smatraju da bi trebali znati kad ona dolaze. Ministar rada Mirando Mrsić ne želi, valjda, da ga se hvata za riječ ili, ne daj bože, neko obećanje.
"Kad me pitate koliko će biti nezaposlenih, to je isto kao da me pitate hoće li za Novu godinu padati kiša", odgovor je tog ministra na upit o kretanju broja nezaposlenih.
Niste imali sreće
Svi koji su do kraja ovog alternativnog upitnika za stjecanje državljanstva pozitivno odgovorili na postavljene izazove, prave su Hrvatine od vlasi na glavi do nožnog palca. Za njih nema brige, ne samo da će na ovim prostorima opstati, nego im je uspjeh i zagarantiran. Za vas koji niste spremni prihvatiti život koji pred vas stavlja sva navedena iskušenja, a činjenicom rođenja ste hrvatski državljani – žao nam je, naprosto niste imali sreće.
