Prof. dr. sc. Ivan Koprić, predstojnik je Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Instituta za javnu upravu. Uoči lokalnih izbora na kojima se premalo pažnje posvećuje pitanju kako urediti upravljanje gradom i njegovim resursima, profesor Koprić u Otvorenom uvodniku RTL.hr-a piše o tome što je uopće upravljanje gradom i kako može izgledati u hrvatskom kontekstu, s posebnim naglaskom na Zagreb.
Što je veći grad to su veće njegove prednosti i privlačna snaga, ali i problemi i rizici života u njemu. Veliki gradovi koncentriraju stanovništvo, stručnost, obrazovanje, ekonomsku moć, javne službe važne za kvalitetu života, infrastrukturu, šanse dobrog zaposlenja. Tu su obično smještena sveučilišta kao pokretači brojnih pozitivnih promjena, uključujući tehnološki razvoj i inovacije. S druge strane, veliki gradovi su opterećeni velikim problemima, kao što su isključenost čitavih kategorija ljudi, nesigurnost, zagađenje, nezaposlenost, stambeni problemi, otežani pristup kvalitetnim javnim službama, ovisnost i siromaštvo. Zato se upravljanje gradovima pojavljuje kao ozbiljni stručni posao pa i profesija.
Gradovi su i u mnogo čemu drugom primjer društvene kompleksnosti. Ta se kompleksnost kroz političke procese i institucije prelijeva u gradski politički sustav. Što je ta kompleksnost veća to će biti više zainteresiranih skupina koje će se malo-pomalo strukturirati u aktere gradske političke arene. S gradske razine važniji se procesi i jači politički akteri prelijevaju na nacionalnu razini. Što je grad veći, a zemlja manja to će se ovo više vidjeti.
Politička kompleksnost nije samo dodatna komponenta složenosti koja utječe na mogućnost organiziranja kvalitetnog profesionalnog upravljanja gradom, nego se nerijetko pojavljuje kao faktor koji ga otežava, ako već ne i onemogućuje. U borbi za moć i vlast upravna profesija je najčešće prva i najveća žrtva. Problem je što je ona uvijek, po prirodi stvari, u doticaju s politikom pa tu žrtvu koja prva pada građani najčešće ne percipiraju kao žrtvu.
Žrtvovanja na oltar nezajažljive politike najčešće postaju svjesni tek onda kad i njihove neposredne vrijednosti i dobra dođu na red: njihovi parkovi, prostor, javne službe, infrastruktura, sve u svemu njihov novac i utjecaj. No, tad je već prilično kasno te su potrebni veliki napori, vrijeme i povoljne okolnosti koje će povratiti grad urbanoj zajednici građana.
Što je upravljanje gradom?
U glavnim gradovima, ali i u gradovima koja su središta velikih regija, sve navedeno u pravilu se još pojačava, odražavajući simboličku i stvarnu važnost glavnih gradova za njihove zemlje.
No, što je to upravljanje gradom? Razlikuje li se ono od politike ili se s njom preklapa, barem djelomično? Što ono znači u kontekstu hrvatske odnosno zagrebačke lokalne samouprave?
Upravljanje gradom polazi od ciljeva koje postavljaju politička tijela. Pritom su kvalitetni odnosi s građanima, civilnim društvom, akademskom i poduzetničkom zajednicom, otvorenost za inicijative i kritike, transparentnost u političkim procesima, kao i politički integritet općenito, unutrašnja decentralizacija gradova i prepuštanje odluka koje su od važnosti za manje dijelove grada ljudima koji tu žive važne komponente dobrog upravljanja gradom. Politika odlučuje, na temelju stručnih procjena izvedivosti i pravila javnofinancijske struke, također o sredstvima za ostvarenje tih ciljeva. Ona je nadalje odgovorna za pridobivanje legitimiteta, kao i za političko usmjeravanje ostvarenja, te, na kraju, za nadzor ostvarenja ciljeva.
Sve ostale djelatnosti trebale bi se odvijati po stručnim pravilima profesija koje su uključene kao i stručnim pravilima upravljanja pojedinom od gradskih djelatnosti. Tako imamo gradsku kulturu i upravljanje kulturom, gradsko zdravstvo i upravljanje njime, gradske komunalne službe i upravljanje tim službama, obrazovanje i upravljanje obrazovanjem, socijalnu zaštitu i skrb i upravljanje njome, itd.
Zahtjevna organizacija
Opća pak djelatnost upravljanja gradom sadrži gradsko strateško i operativno planiranje, povezivanje i usklađivanje svih gradskih politika i njihovo uklapanje u šire nacionalne i europske politike, povezivanje i usklađivanje gradskih upravnih i drugih organa i službi u obavljanju javnih poslova, osiguravanje da se gradski poslovi obavljaju u okviru pravnih pravila uz pravnu zaštitu građana i korisnika, stalnu koordinaciju s državnim institucijama, integraciju pružatelja komunalnih i drugih gradskih javnih usluga i olakšavanje pristupa tim uslugama, brigu za gradsku infrastrukturu (prometnu, komunikacijsku, komunalnu, itd.), analizu gradskih organizacija, racionalizaciju uprave i stalno prilagođavanje odnosno unaprjeđivanje organizacije, upravljanje ljudskim potencijalima u gradskim tijelima i službama, tehničko vođenje upravljačkih procesa i javni menadžment, interno i vanjsko komuniciranje, odnose s javnošću, građanima i korisnicima, interni pravni i tehnički nadzor, analizu i unaprjeđenje kvalitete gradskih javnih usluga, prikupljanje podataka, vođenje evidencija i analizu okolnosti, prilika i politika, pružanje potpore gradskom poduzetništvu, uključujući stvaranje i unaprjeđenje poduzetničke infrastrukture, gradski marketing, aktivnosti jačanja kompetitivnog kapaciteta, projektno vođenje gradskih poslova, jačanje apsorpcijskog kapaciteta spram nacionalnih, fondova Europske unije i drugih dostupnih vanjskih sredstava, itd.
Dobro upravljanje gradom traži promišljene odabire mogućih rješenja i odgovora na pitanja kao što su:
- Unaprjeđenje položaja grada u upravno-političkom sustavu
zemlje,
- Kakve su institucije i mogućnosti jačanja utjecaja
građana,
- Kapacitet gradskih institucija prilagođavati grad
socio-ekonomskim trendovima,
- Upravljački aranžmani, organizacijski i ljudski kapacitet
grada,
- Organizacija gradskih javnih službi, kvalitete usluga te
unaprjeđenje infrastrukture,
- Unaprjeđenje gradskih financija,
- Odnos s gradskom okolinom, odnosno širom gradskom regijom te
kreiranje zajedničkog ekonomskog, socijalnog i kulturnog
razvoja,
- Unutarnja organizacija grada (jedinstveni odnosno
decentralizirani grad, s mogućim daljnjim varijantama), itd.
Dobre standarde upravljanja gradovima opisuju pojedini europski i međunarodni dokumenti, poput Europske povelje o gradskoj samoupravi (I. i II.), a dobre se upravljačke prakse prikupljaju, analiziraju, sistematiziraju i objavljuju u međunarodnim publikacijama. I taj dio traži stalno praćenje, želi li grad osigurati dobro gradsko upravljanje svojim građanima.
Edukacija i osnaživanje građana
Kakve lekcije bismo iz ovoga mogli naučiti?
Ponajprije, valjalo bi jasnije definirati područja za koja je odgovorna politika od onih za koja je odgovorna struka. Nešto od toga trebalo bi ugraditi u zakone, a još puno veći dio ovog zadatka otpada na one koji se bave edukacijom, i to ne samo onom na fakultetima. Dapače, puno prije bismo trebali započeti upoznavanje s građanskom perspektivom i očekivanjima od dobre gradske uprave, još od srednje škole. Pa i od toga ne treba očekivati čuda. Najviše bi trebalo raditi na edukaciji i osnaživanju građana i civilnog društva kako bi mogli početi postavljati zahtjeve za dobrim gradskim upravljanjem, ali ne zahtjeve u smislu općih, slabo upućenih apela, nego zahtjeve koji su precizni i pokazuju dobro poznavanje stvari. Moramo raščistiti i sa stavom koji je jako raširen da se „mene ta gradska politika ne tiče“ ili čak i „gadi“. Građani koji nisu zainteresirani za stvari koje su od bitnog utjecaja na kvalitetu njihovog života i budućnosti njihove djece, e to je znak za crvenu uzbunu.
Treba više uložiti u edukaciju političara, od vijećnika na razini mjesne samouprave preko onih u gradskoj skupštini do aspiranata na izvršne pozicije. U tom dijelu, političke edukacije možda i najviše zaostajemo usprkos nekim oblicima njihove pripreme koji se provode. Oni nisu dovoljno masovni ni fokusirani, nerijetko se svode na prepričavanje općih pričica i razgovore. Izostaje ozbiljno učenje političara. I tu, po iskustvu, vrlo često imamo posla s političarima koji sami sebe ne percipiraju kao političare. Njihova je samopercepcija da su oni tek „obični vijećnici mjesne samouprave“ ili da „ionako nemaju šanse proći na izborima pa zašto bi onda učili“.
Edukacija profesionalaca koji bi se bavili upravljanjem gradom u izvjesnoj mjeri postoji, premda postoje mnogi problemi u postojećoj slici gradskih organizacija i radnih mjesta u njima, selekciji zaposlenika u gradske službe, sustavu njihovog stalnog profesionalnog razvoja (tzv. cjeloživotnog obrazovanja ili stjecanja novih kvalifikacija odnosno mikro-kvalifikacija) i provjeri njihove osposobljenosti, itd. Ima i prostora za razvoj novih, prikladnih studijskih programa na visokim učilištima.
