Neke se stvari nikada ničime nikako ne mogu opravdati -  isključivanje, mržnju i diskriminaciju svake vrste koja je rezultirala onime što su 27. siječnja 1945. godine ugledali vojnici Crvene armije ušavši u najveći nacistički logor - 'tvornicu smrti' Auschwitz. 

Tada je oslobođeno više od 7.000 logoraša, koji su uglavnom bili na rubu smrti, a u Auschwitzu je ubijeno najmanje 1,1 milijun ljudi. U znak sjećanja na taj dan i sve žrtve, Opća skupština Ujedinjenih naroda Rezolucijom 60/7 2005. godine proglasila je 27. siječanj Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta.

Holokaust je primjer genocida, a genocid označava djelo počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu – kako je definirano Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Opća skupština UN-a prihvatila 1948. godine. Nacisti su željeli sustavno uništiti sve Židove u Europi i oni su bili glavne žrtve – ubijeno ih je oko šest milijuna uključujući milijun i pol djece. Osim njih, ubili su i mučili još i milijune drugih ljudi – Rome, ljude s tjelesnim i mentalnim poremećajima, Poljake, sovjetske ratne zarobljenike, sindikaliste, homoseksualce, političke protivnike te ljude zbog priziva savjesti ili religijskih razloga.

U holokaustu je sudjelovala i zločinačka ustaška NDH - takozvana Nezavisna Država Hrvatska, pod vodstvom Ante Pavelića, a zapravo Hitlerova kvislinška tvorevina. Zločinačka ustaška NDH imala je rasne zakone koji su omogućavali uhićenja, deportacije i masovne egzekucije Židova i Roma te Srba te svih ostalih koji se nisu slagali sa zločinačkim ustaškim režimom.

Na području NDH osnovano je 1941. i 1942. oko 30 njemačkih, talijanskih i ustaških logora, a najveći po broju zatočenika i prostoru koji je obuhvaćao te najdugotrajniji ustaški koncentracijski logor bio je Jasenovac. Kako navodi povjesničar i autor znanstvene monografije Ivo Goldstein, do sada je popisano je 83.811 žrtava tog logora, a smatra se da je ukupan broj stradalih u Jasenovcu između 90.000 i 100.000 ljudi. Zatočenici logora u Jasenovcu bili su Srbi, Židovi, Romi, Hrvati, antifašisti ...

Hrvatska se s tim dijelom svoje prošlosti još uvijek nije do kraja i u potpunosti suočila, a na što je prije samo dva mjeseca upozorila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović oštro prozvavši niz državnih institucija za relativizaciju ustaštva u Republici Hrvatskoj. "Eksplicitni ustaški ili nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret, prisutni su u javnom prostoru u Hrvatskoj. Tako se posljednjih godina tiskaju knjige, pišu i objavljuju članci i intervjui, održavaju tribine, snimaju dokumentarni filmovi i emitiraju televizijske emisije, u kojima se negira ili umanjuje zločinački karakter NDH. Osim u huškačkim i nacionalistički obojenim medijima, ovakvi stavovi iznose se i u službenom glasilu Katoličke crkve, a prodrli su i u prevladavajuće medije, uključujući i na javnu televiziju", upozorila je pučka pravobraniteljica u opsežnoj analizi o kojoj smo pisali.

Lora Vidović "S obzirom na to da su reakcije vlasti često nekonzistentne ili izostaju, stječe se dojam da ih prešutno toleriraju pa se u društvu stvara atmosfera koja potiče osnaživanje revizionističkih stavova o karakteru NDH, koja se temeljila na rasističkim i nacionalističkim ideologijama te po uzoru na Treći Reich donosila vlastite rasne propise i provodila ih, kao i razmjerima zločina koji su u njezino ime počinjeni", napomenula je Vidović.

Na njezin istup reakcije prozvanih su u većoj mjeri izostale ili bile uobičajene deklarativne naravi, o čemu smo također iscrpno pisali. Stoga ne čudi da je ovaj tjedan odjeknula gesta Katoličke crkve u Hrvatskoj koja se u obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta uključila izvjesivši na zagrebačku Katedralu velik natpis na hrvatskom i hebrejskom jeziku uz poruku proroka Izaije.

Iako se propituje pod kojim je utjecajima došlo do tog poteza, njegovu važnost se ne spori, ali dio stručne, a i šire javnosti upozorava i da je važno da (Crkva) ne ostane samo na tom transparentu, nego i da napisano pretoči u svoju praksu svjesna svoje uloge u povijesnim događanjima te pokušajima revizionizma. A to uključuje, i to ne samo kad je o Crkvi , nego i vlastima riječ, i odgovornost za njih te neselektivno sjećanje na sve ustaške žrtve – osim Židova i Srbe te Rome i ostale.

Stoga se čini kao da se iz godine u godinu vrtimo bez dovoljnog napretka oko istih pitanja, a jedno od njih je i zašto je važno da obilježavamo, Hrvatska pogotovo, Međunarodni dan sjećanja na holokaust, ali i ne samo taj Dan i ne zaustavljajući se samo na deklarativnim govorima s figom u džepu pogotovo dok sve više jačaju antisemitizam i povijesni revizionizam?

O čemu (ne) govorimo kada govorimo u holokaustu – posebice u Hrvatskoj i razumijemo li poziciju žrtve i gdje su kritički glasovi s pozicija moći i odlučivanja te edukacija djece i mladih?

Zašto se u Hrvatskoj kontinuirano nastoji izmaknuti 'domaće' zločine iz (povijesnog) konteksta te se poseže za 'izjednačavanjem totalitarizama', a kad se spominje holokaust, izostaje jasna osuda zločinačke ustaške NDH?

Miljenko Hajdarović  Odgovore smo potražili kod profesora povijesti Miljenka Hajdarovića, koji se intenzivno bavi upravo temom holokausta, a na edukacijama je, između ostalog, bio i u Izraelu i Poljskoj, SAD-u i Mađarskoj, te Francuskoj i Nizozemskoj. ''Hrvatska ima tu nesreću da je samostalnost izborila u ratu. Na samom početku tog rata bili smo u toliko nepovoljnoj poziciji da tadašnja vlast nije birala odakle pomoć dolazi. Pomoć je došla i od onih koji su uvidjeli šansu da se ponovno ostvari nekakva država poput NDH. Tako je oblikovana stranačka vojska danas poznata samo po kratici 'HOS'. Ne kažem da su svi vojnici HOS-a imali ustaške fantazije, ali njihovo čelništvo svakako jest. To se vidjelo po uniformi, simbolima, zastavama, imenima postrojbi i svakako po uzviku 'Za dom spremni'. Ta je postrojba kasnije prisiljena da stupi u redovne hrvatske postrojbe i dio onoga što su bili je zadržan u kulturi sjećanja na Domovinski rat'', podsjetio je za Vijesti.hr Hajdarović.

"Svako kritičko sjećanje se proglašava protuhrvatskim i protudržavnim" ''Sjećanje na rat se koristi kao političko oružje ne samo pred izbore već vrlo često i u drugim prigodnim situacijama. Svako kritičko sjećanje se proglašava protuhrvatskim i protudržavnim. U tom, prema mom mišljenju, leži problem nejasne osude ustaškog režima od strane političara. Sintagma 'svi totalitarizmi' je vrlo problematična jer je nemoguće usporediti npr. sovjetski ili istočnoblokovski socijalizam s nazivno istom politikom u Jugoslaviji. Jugoslavija svakako nije bila demokratska, ali je život Jugoslavena bio na boljoj razini od npr. susjeda'', objašnjava povjesničar.

U istom je košu i pitanje povijesnog revizionizma, dodaje: ''Potpuno je krivo izjednačavati petokrakraku i Jugoslavensku armiju iz 1945. i isti simbol i naziv 1991. godine. Premda su jedinice JA učinile određene zločine te akcije nisu bile antihrvatske ili genocidne već odmazda nacistima i kolaboracionistima. Dio ustavne preambule vrlo plastično opisuje da su Hrvati odabrali dobru stranu u tom svjetskom sukobu. To je ono što bi trebalo biti jasno pojašnjeno u obrazovanju. No, čini mi se da dio učitelja, bilo iz nekih osobnih razlika ili zbog straha od reakcije okoline zapostavlja taj dio priče''.

''U pokušaju preuveličavanja zločina partizana odnosno njihovog izjednačavanja s četnicima i ustašama u biti se umanjuje ustaške zločine'', upozorava: ''To je posebno primjer kod Jasenovca gdje su pokušaji revizije sponzorirani i od strane države. Kako drugačije protumačiti uzastopno financiranje rada 'Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac'?''

''To je sumrak pameti, potpuna sramota institucija Republike Hrvatske. Uz to imamo situaciju gdje jedinice lokalne samouprave, njihove instucije, udruge civilnog društva pa i crkva ugošćuju manipulatore poput Romana Leljaka. Hrvatska obiluje povjesničarima, što amaterskim kojima je otac ili stric nešto pričao, što profesionalnim koji koriste aktualnu situaciju u Hrvatskoj kako bi se samoaktualizirali'', upozorava Hajdarović, koji na kraju sam postavlja pitanje za razmišljanje: ''Nije Međunarodni dan sjećanja na holokaust jedini dan koji se obilježava s 'figom u džepu'. Zar nije ista situacija 5. kolovoza ili 18. studenog?''