"Mrtvo selo, puno leševa, izvidnice su najteže. Kad dođem do točke da mogu puknuti, moram strogo paziti da ostanem mirna. Inače, nije mi tu mjesto. Morala sam sve naučiti prihvaćati, ako svaki dan idem cestom i ako se svaki dan truplo sve više raspada, važno je bilo da truplo pogledam, da ga prihvatim, ne da ga s gnušanjem ili otporom gledam. Samo tako mogu ići tom cestom. Nije bilo druge, morala sam prihvatiti... Prihvaćanje je univerzalno pravilo na ratištu", govori nam to Perica Buljan Prša, ratna reporterka, koja je od prvih dana Domovinskog rata izvještavala s prvih crta bojišta.
Nije bila u pozadini, ona je išla prema ratu, prema metcima i stajala uz bok boraca gledajući strahote bez cenzure i posrednika. Smrt, ranjavanje i borba za život, što su vidjeli vojnici, vidjela je, čula, mirisala i ona.
Nema te novinarske škole, fakulteta ili iskustva starijih kolega koji bi prenijeli kako se novinar mora ponašati na prvoj crti rata, na što paziti i kako izvještavati. Ničije iskustvo nije je moglo pripremiti na prizore koje je ona gledala svaki dan, još kao mlada novinarka. Zanat ratne reporterke "pekla" je iskustvom.
"To je škola i to velika, počinje s tišinom i promatranjem. Nema vremena za verbalno prenošenje znanja. Niti jedna moj pokret ne smije ugroziti drugu osobu i to je tih način učenja. A kad oni vide (branitelji) da osoba, koja nije vojnik, ide s njima i može apsolutno podnijeti svoj strah, onda su i oni sigurni. To je jedino pravilo", govori nam Perica.
Ova televizijska izvjestiteljica u rat je otišla s prvim danima borbe. Nije to bio čin hrabrosti ili novinarskog dokazivanja. Njeni motivi bili su teški.
"Išla sam umrijeti, bilo mi je svejedno. Izgubila sam zaručnika, poginuo je. I tako dan po dan, mjesec po mjesec, na kraju sam skoro dvije godine bila na ratištu. Sve dok nisam bila ranjena, mislila sam da želim umrijeti. A onda sam se lavovski borila za život. Nisam mogla vjerovati, samoj sebi sam rekla: 'Oho, pa ti želiš živjeti. Oho!'", kaže Perica i danas se, s odmakom od toliko godina, smije kako je iznenadila samu sebe kad je shvatila koliko još želje za životom nosi u sebi.
Bila je na prvim linijama borbe u Hrvatskoj te Bosne i Hercegovine. Tamo je i ranjena.
"Bilo nas je petero u interventnom vodu u proboju, išlo se u obranu Dervente. Pomiješali smo se sa srpskom vojskom u predgrađu, vodile su se ulične borbe, nije se znalo tko je iza kojeg ugla. Na djeliću brisanog prostora trebali smo pretrčati. Pokosili su nas iz automatske puške, svi smo ranjeni", prepričava Perica.
Perica je kao mlada novinarka otišla na prvu crtu rata i izvještavala gotovo dvije godine
Među ranjenima bio je i Slavko. Dovikivao je Perici: "Sestro mila, jesam izrešetan?"
"Što si dobio?", pitala je.
"U nogu, u nogu", vikao je.
"Ma to sam i ja dobila", uzvratila je Perica. Sjećajući se tog ranjavanja i s osmjehom kaže: „Slavko je bio prenježan…“. Grad je tada ipak bio obranjen.
"Na kraju su Srbi zarobili naše civile, napravili od njih živi zid i tako su se povukli iz grada, mrtvi su ležali na sve strane, bilo je gadno", u tom trenu osmjeh s lica Perice nestao je. Težina je još tu.
Onako ljudski, iz znatiželje, pitamo kako je to biti ranjen, osjetiti metak, geler, nešto strano u svom tijelu.
"Kod metaka je osjećaj kao da te netko željeznom šipkom snažno lupio. Ja nisam ni osjećala bol, mozak blokira tu količinu boli. Kasnije me boljelo. Ljudi imaju taj prekrasan mehanizam blokirati bol. Ako se radi o gelerima i razderotinama, ako je ranjavanje periferno, to može boljeti. Ako se radi o kostima, onda najčešće ljudi padaju u nesvijes, a onda postoji mogućnost da umre, da iskrvari", govori nam.
Što je ratna reporterka radila kad bi pred njom čovjek gubio svijest? I za njegov život lavovski se borila. "Kad padne u nesvijest, prvo ga šamaram da dođe sebi i onda spašavam život", kaže.
Koliko je puta šamarala ljude?
"Često… Bila sam non-stop na prvoj crti, ali ja nisam nosila pušku, nosila sam kameru i često pružala prvu pomoć. U Sokolović Koloniji, mjestu u BiH, ranili su zapovjednika koji je pao u nesvijest. U tom trenu počnem ga tući 'tuf-tuf'. Viče jedan: 'Nemoj udarat zapovjednika!'. Ma udaram sve po redu, tko god da je!", smije se dok prepričava kako je i zapovjednika "izudarala". Bojala se da će umrijeti ispred nje.
"Ako je osoba pri sebi, uvijek će me voditi nekom informacijom", govori Perica o tome da novinar na prvoj crti nije samo izvjestitelj, nego da proživljava sve dramatične situacije kao i svi ostali.
Marija Bijelić, to joj je bio alias, kodno ime, pseudonim pod kojim je izvještavala. Dao joj ga je urednik, jer novinaru u ratu bilo je opasno nositi svoje ime. Marija je šamarala i kolegu snimatelja kojeg je pogodio snajper: "U teškom napadu bilo je jako puno ranjenih i mrtvih. Trebalo se ići u akciju s jednom skupinom i dok je snimatelj išao vidjeti gdje su uopće, snajper ga je pogodio. Prevozili smo ga automobilom Dianom, bez stražnje karoserije gdje smo ga polegli. Prelazili smo rječicu Željeznicu, a Diana je stala nasred rijeke. Snimatelj zove: 'Marijaaaa', pa padne u nesvijest, izgubio je previše krvi. Ja na Dianu gore brzo, dajem umjetno disanje, kad dođe sebi, ja dole u rijeku i guraj Dianu. Opet on zove: 'Marijaaaa', ja opet gore u na auto i tako par puta."
Perica je morala prihvatiti sve u ratu, ne pokazati da se boji i ostati mirna
Ona i snimatelj, uz kodna imena, imali su i dvije bombe. Nosili su ih uvijek uz sebe, da se spase...
"Bila je noć, bez upaljenih svjetala vraćali smo se planinskom cestom, makadamom za izvlačenje drva. Spuštali smo se prema selima i na kraju puta shvatili: 'To nije to, to nije to!' To nije bilo mjesto na kojem trebamo izaći, možda je srpsko! Uzeli smo bombe da se spasimo. Hej, da se spasimo!“, uzvikuje dok prepričava trenutak kad je bila spremna raznijeti se, ne pasti neprijatelju u ruke.
Otkud tako drastična odluka, da se raznesu, sami sebe ubiju?
"Na ratištu nikad nismo koristili oružje. Ja sam imala kameru. Ali te dvije bombe snimatelj i ja uvijek smo imali. To su situacije gdje uvijek imaju dva izbora – mogu završiti u logoru, da me siluju. Pa onda je bolje da me ubiju! Puno smo ljudi izvadili iz logora, mlade su vijek ubili. Ako to ne želim proživjeti, lakše je uzeti bombu", pojašnjava. Srećom, selo je bilo hrvatsko, bombe nisu aktivirali.
No priče ove ratne reporterke javnost nikad ne bi doznala da nije bilo njene kćeri Eugenije Prša, mlade redateljice, koja je kao svoj studentski rad napravila dokumentarni film o svojoj majci.
Snimajući ga, doznala je da mnogo toga što ne zna o majci, teške priče koje nosi. Jer Perica ih ne priča, ostavila ih je iza sebe i ne dijeli ih. Uz priču s bombama, u kojoj je Eugenijina majka donijela čvrstu odluku da će radije umrijeti nego pasti u ruke neprijatelja, još jedna posebna priča dotaknula ju je mladu redateljicu.
"Mama je i u ratu podržavala život, spašavala koliko je mogla, čak i životinje. Ispričala je kako su išli kroz selo u kojem je bilo puno leševa i onda je nešto čula…", počela je pričati Eugenija.
Perica je morala ponekad propješačiti i 15 kilometara do prvog telefona kako bi poslala novinarski izvještaj. Vraćala se jednom kroz mrtvo selo, leševi su ležali naokolo. Perica nastavlja: "Ali nešto se u šljiviku micalo. Zavirila sam, to je bila svinja koja je pala u bazen pa potonula. Na trenutak bi se digla, uhvatila zrak, pa opet potonula. Izvadila sam svinju iz bazena."
Smije se opet Perica trenucima radosti s bojišta. "Kad sam došla do prve crte bojišta, pohvalila sam se da sam učinila dobro djelo, spasila sam svinju. Pitali su gdje je taj šljivik. 'E, *ebi ga, srpska svinja!', rekli su mi", smije se.
Perica i danas podržava život, baš kao što i u ratu spašavala neke životinje
I u ratu, kao i u miru, uz šaku suza ide i smijeh, možda ne vreća smjeha kao u Olivera, ali ga ima. Životna radost ne prestaje tamo gdje se smije smrt.
"Bio je meni jako dragi kafić koji je bio na samoj prvoj crti bojišnice. Vlasnik je rekao da će nas služiti besplatno dok ima pića pa pozvao da navratimo kad hoćemo. Došli smo, a granata je pala. Našli smo se usred eksplozije, krhotina i prašine. U tom metežu dok smo ležali na podu, otvaraju se vrata, a vojnik spuštenih hlača izlazi. 'Aaaa, *ebi ga, i ti si mogao umrijeti kao seronja!', viknuli su mu. Uvijek je bilo takvih obrata, od ekstremnih situacija do beskrajne milosti i smijeha.
A kad bi bila neka priča koju prepričavaju drugi o Perici, koja bi to bila?
"Povukli smo se jednom prilikom s ratišta, bili smo smješteni po kućama, spavali po podu. Jedan se digne, i kaže: 'Slušaj, jednom kad umreš, stavit ću ti ovo na grob'. Pa uzme kaktus i stavio ga na fotelju“, sahranio me živu", smije se.
Svoje priče skupljala je na bojištima Pokupskog, Lasinja, Nuštra, Otočca, bila je u Desnom Sredičku, Lijevom Sredičku, Bilaju, ali i u Vukovaru.
"Čekala sam dugo konvoj za Vukovar i uspjela ga dočekati, jedan jedini koji je išao u grad. Ušla sam u kamion, vozač je bio beskrajno sretan što sa s njima, jer novinarima je bilo zabranjeno ići. Ja sam se uvukla. Ipak, izbacili su me službe sigurnosti ali - na srpskoj strani! Pješice sam se vratila u Nuštar, nitko me nije ubio jer je bio dogovor da se u tom trenu ne puca“, prepričava o tome kako je samo nakratko ušla u taj herojski grad.
'Fajter je uvijek fajter, čist'
Na prvoj crti uvijek je kodeks časti bio na visokoj razini, govori nam, a ako bi došlo do borbe i ako se netko zarobi, kaže da nikad nije doživjela da bi netko bio grub prema zarobljenicima. „Nikad. Ako su se dešavale gluposti, to je bilo u pozadini. Na prvoj crti fajter je bio fajter, čist. Život se nije ponižavao na ni jednoj razini, ranjene bi neprijatelje premotali“, govori nam Perica.
Na ratištu je bilo puno predivnih svari, nastavlja, od toga da osobu kraj sebe vole kao sebe samog, da ju štite i spašavaju nemogućim uvjetima.
"Taj kodeks visoke časti i predanosti ne postoji u uobičajenim okolnostima. Doživjeli smo nešto što se ne može doživjeti. Čovjek na ratištu ima samo jednog neprijatelja i nema drugih obaveza, dolazi se skoro u neko zen stanje. Ne moraš se dići ujutro, ići na posao, graditi kuću… - ne mora se ništa! Postoji samo prva crta. Ona ima neke prednosti u smislu spoznaje da ne moraš 24 sata raditi da bi živio, nastaje oslobođenje od uobičajenih parametra života - moraš učiti, radit, pospremiti kuću, umrijeti poslije penzije... Tamo sve nestaje. Ne postoji ništa, samo fajt kad je borba. Ništa više", kaže.
Neke priče kao novinarka nije ispričala. Te su priče previše znale, bile su prehrabre, prijetili su joj.
"Imala sam potrebu poslije rata objaviti neke stvari, koje novinarski mogu biti i neobjektivne, ali ako ja imam činjenice kao što je teritorij, broj poginulih, ranjenih, dinamike ratovanja… I imam potrebu to objaviti, trebalo bi mi to biti dopušteno. Bilo je prijetnji. A ja nisam imala motiv da prozivam nekoga. Meni nitko ne može reći da se negdje nije ratovalo, da su tamo bile pobjegulje. Ja znam da se ratovalo, ja sam svjedok. Nisam morala nositi pušku, morala sam samo gledati. Ja sam bila na prvoj crti", govori nam i dodaje da niti jedan život nije trebalo potrošiti ako to nije trebalo.
"Jer svačiji život je beskonačno vrijedan i šteta da je da se potroše…", utihnula je. Osjetila se težina, s Peričina lica nestao je osmjeh koji nosi s toliko spontanosti, čak i kad priča o najtežim pričama. Gdje su bili mrtvi koje je vidjela? O tome ne priča, baš kao i njezin brat koji je prošao kroz dva logora. Preteške su to priče.
Izgubila je i posao kao pritisak da ne objavljuje, tada nitko nije znao da je sve njeno ostalo na ratištu. Da nije imala i odjeću za presvući se. Sudbina je htjela da tada sretne kolegu koji je radio u "Kruhu svetog Ante" koji ju je pozvao i obukao od glave do pete.
Zbog dječice nema PTSP
Danas ratne priče ostavlja u prošlosti. „Dok mi razgovaramo u meni drhti rat i tome se ne želim vraćati jer je teška tema, teška su to iskustva. Poslije rata svi obole, imaju PTSP pa sam i ja noću sanjala. Tijelo se opusti, organi miruju, a podsvijest radi. Snovi su bili puno gori od onog što sam doživjela, a adrenalin je nisko, nema me što brani. I tu ljudi pucaju. A onda sam rodila prvo dijete, više nisam spavala jer sam potom rodila još četvero djece. Uz viroze, bolesti i nespavanja koja nose djeca, nisam razvila PTSP. Mene su dječica spasila…“, opet na kraju razvlači onaj blagi osmjeh, vedrinu koju može nositi samo majka.
Da, za nju djeca su dječica, tepa im, iako su već odrasli, miluje glasom dok govori o njima. U njima vidi vedrinu života.
Eugenija, slušajući s nama još jednom priče svoje majke, otkriva: „Jednom sam izvukla prsten i stavila ga na lančić oko vrata. Mama se začudila otkud mi i zašto ga nosim. Bio je to prsten njena poginulog zaručnika. Nisam ni znala za to!“, govori Eugenija koja je tada otkrila još neke priče svoje majke.
Snimila ih je kamerom i kao studentski rad objavila u dokumentarnom filmu. Priča o ratnoj izvjestiteljici, smrti i ratu, te majci koja je okrenula novi list, ima novi život i podržava život. Je li bilo teško slušati priče rata?
Cijeli Tuškanac je pljesako
"Ne mogu reći da jest, ja znam mamu kakva je sad. Takve stvari je teško čuti, ali znam kakvu svjetlost nosi u očima te koliko podržava život. Najstrašnije mi je bilo što je moram vratiti u sve to, tužna sam bila jer joj radim, ali u tim pričama vidjela sam dijelove njena karaktera koje poznajem. Ona je zmajica i kroz rat je narasla, njen se karakter iščistio“, govori nam Eugenija.
Svoj film o majci, ratnoj izvjestiteljici, premijerno je prikazala u kinu Tuškanac u Zagrebu. Sjedeći u publici stiskala je ruku svog dečka, nervozno čekala reakciju publike. Ali nije znala da je kino dupkom puno kolegama s beogradske Filmske akademije koji su također imali svoje projekcije toga dana.
"Pljeskali su do zadnjeg slova na odjavnoj špici. Bilo je prekrasno, prepoznali su priču moje mame, da je to nešto prekrasno. U početku filma osjeti se tama, rat, a onda se vidi njezin život sad", kaže Eugenija.
Rat nema nikakvu smisao, kaže dana Perica
A kakav je Peričin život sad? Ona nalazi svoj mir u osami, u prirodi. Uz toliko svoje dječice, uzgaja povrće i voće, ali pomalo gradi svoj kutak na Velebitu, uz potok i beskrajnu samoću.
Ona sad želi samo svoj mir i beskrajno se veseli uživati satima u tišini, bez razgovora, samo slušajući i osjećajući.
I poruka za mlade: "Ako mogu, neka izbjegnu rat jer on nema nikakvu svrhu. Ako baš moraju završiti u njemu, neka od njega uzmu najbolje, najljudskije, najsuptilnije."
