Majka Milka svoju je, tada 19-godišnju kćer Jelenu, zadnji put vidjela 18. studenog 1991. Nakon pada Vukovara i mjeseci strepnje do nje su stigle informacije da joj je u Dalju suđeno i da je odmah ubijena. No, ni 28 godina poslije, Jelena nema svoj grob. Kao ni još 1871 hrvatski državljanin čija je sudbina i dalje nepoznata.
Iako, prema tumačenju hrvatske strane, u Beogradu manipuliraju podacima, i Srbija, neslužbeno, traži oko 200 svojih državljana. Među njima i Romka kojeg je JNA mobilizirala i poslala u Slavoniju gdje je ubijen. A njegova majka ni da dan danas ne može dobiti kosti svoga sina. Svi se slažu da je riječ o najvažnijem neriješenom humanitarnom pitanju nakon rata od kojeg treba odvojiti dnevnu politiku i politikantstvo. No, i nakon brojnih sastanaka, razgovora, obećanja, taj se problem rješava presporo i ovim tempom trebat će još desetljeća.
"Tada sam Jelenu zadnji put vidjela..."
"Moju Jelenu sam vidjela 18. studenog 1991. u 12.50 sati. Odlazila je u Borovo Commerce iz Obućare, ona i njezin profesor i još nekoliko njih. Odnijeli su lijekove za ranjenike. Tada sam Jelenu zadnji put vidjela", kazala je Milka Pančić, Jelenina majka.
"On je bio dežuran u Šećerani i došao je vojni džip i otišli su u njegovu kuću i snaha je rekla da je na poslu u crvenačkoj Šećerani. Poslije su došli u našu kuću i ja sam im isto rekla. I onda su oni otišli u Šećeranu i tamo su ga našli na radnom mjestu, on je bio rezervni kapetan prve klase. I pokupili su ga. On se samo javio telefonom i rekao: 'Došli su!' On tada nije znao ide li na vojnu vježbu ili što će biti", kazala je Irina Olejar, Romkova majka.
VEZANI ČLANCI
- Predsjednica 'Vukovarskih majki': 'Krvnici uživaju blagodati ove države. Zločin još uvijek traje'
- Hrvatska traga za još 1892 nestalih, Medved poručio: 'Izostaje suradnja Srbije'
Još uvijek tragaju za istinom kako su skončali život
Gospođa Milka majka je hrvatske braniteljice Vukovara, tada devetnaestogodišnje Jelene, a gospođa Irina majka je rezervnog kapetana JNA Romka. Iako su im djeca bila na suprotnim stranama, danas ih povezuje tuga i više od 28 godina traganja za posmrtnim ostacima svoje djece i istinom kako su skončali život. Sjećanja su i dan danas još uvijek živa.
"Ona je bila na dijelu stare Banijske, jedna trokatnica, bila je tamo na položaju. I kada su se povukli, došla je prva u Obućaru. Međutim, rekli su joj da ostane jer je žensko, a oni će dečki postaviti crtu obrane. No, tu nije bilo crte obrane, već je bilo sve gotovo. Ona je tu večer otišla u Borovo commerce, ali se vratila. I spavala je meni na lijevoj ruci... Ja i dan danas osjetim njenu glavu i trzala se. Ja ne znam što je ona sve proživjela i što je sve vidjela", kazala je Jelenina majka Milka Pančić.
"U nedjelju ujutro su ga dovezli opet tim džipom i donio je svoje odijelo, ključeve, aktovku i sve što je imao. Već je tada bio u uniformi i vratio se u vojarni u Novi Sad i te nedjelje, 12. ili 13. studenog otišli su preko i smjestili su ih na neko imanje Orlovnjak i tamo su bili cijelo vrijeme. Nigdje nisu išli", kazala je Irina Olejar, Romkova majka.
Orlovnjak je pustara nadomak sela Antunovac kraj Osijeka. Tog 13. studenog kada je Romkova jedinica stigla na pustaru, u trideset kilometara udaljenom Vukovaru šest tenkova JNA probilo se do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo branitelje na povlačenje. Tada je prekinuta i komunikacija Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje. Četiri dana poslije Vukovar je slomljen. Jelenini roditelji taj su trenutak dočekali u podrumu Obućare.
"Izišli smo i oni su nas odvodili kuda su htjeli. I ja i svi mi smo mogli završiti jednako kao ovi danas kojih nema. Neke su vozili kamionima, neke autobusima. Ja sam išla kamionom, suprug autobusom, razdvojili su nas. Pozdravili smo se i rekli smo, sin nam je u Đakovu, a Jeleni što dragi Bog da. Kao da smo osjećali njenu sudbinu tog momenta", kaže Milka Pančić.
"Uhvatili su ga"
Milka se nakon zarobljavanja ubrzo izvukla. Otišla po tada maloljetnog sina i došla u Zagreb. Suprug joj je završio u srpskim logorima, od Sremske Mitrovice do Niša. Negdje istodobno s Milkinim dolaskom u Zagreb, Romkova je jedinica ulazila u selo Tenjski Antunovac 6. prosinca na blagdan Svetog Nikole, a kojega je dan ranije sravnila JNA, a život je izgubilo 42 branitelja i civila.
"Onda su došli i rekli su im da oficiri i podoficiri dođu na dogovor. I oni su izašli iz kamiona na početku ulice u Tenjskom Antunovcu njih su desetak, a regularna vojska i tenkovi su ušli petoga popodne. Mi smo svoje obavili, bit ćete tu, a za vas smo postavili radio vezu u trećoj kući s lijeve strane", kazala je Irina Olejar.
Iako protjerani, manja grupa branitelja ostala je skrivena u selu, baš nedaleko kuće u kojoj su neprijateljske jedinice instalirale radio vezu. Romko je dobio zaduženje da se javi radio vezom u stožer. "I on je krenuo i došao do tenkista i on ga pita kuda će, a Romko odgovara, javili su mi da idem na radio vezu. Tu je bio jarak ispred kuće. Prešao ga je i došao do kapije izletjeo je taj momak sa svojim bratom. I uhvatili su ga", priča Irina Olejar.
Istodobno Milka je obilazila institucije po Zagrebu u potrazi za informacijama o kćeri Jeleni. No, nikakvih informacija nije bilo. Istodobno Irina i pokojni suprug počeli su tražiti svog sina jer im se vratio paket s potrepštinama za osobnu higijenu koji su mu poslali na front.
"U ponedjeljak krene u Novi Sad i tamo su mu rekli da je zarobljen, no da će biti velika razmjena", kazala je Irine Olejar.
"Moja Jelena je živa i drži bebicu..."
Dok su u Ruskom Krsturu čekali razmjenu, a u Zagrebu informacije o Jeleni došla je i nova 1992. godina. Milka je svakodnevno pratila televiziju u nadi da će nešto doznati. "HTV je prikazivao 'Slikom na sliku'. I ja sam u hotelu na hodniku vidjela snimku i rekla sam, evo moja Jelena je živa i drži bebicu ispred Borovo commercea", kaže Milka Pančić.
No ubrzo se pokazalo da je snimka bila tek trenutak lažne nade. Nedugo zatim doznala je za strašnu sudbinu svoje Jelene. "Razgovarala sam s jednom iz Borova sela i ona mi je rekla da je 99 posto odvedena za Dalj. Međutim, poslije su dolazile informacije da joj je u Dalju suđeno i da joj je sudio Vojni sud i strijeljao po kratkom postupku", kaže Milka Pančić.
Tu je informaciju nekoliko godina poslije potvrdio i jedan odvjetnik iz Srbije koji je Jelenu i informaciju kako je skončala, pronašao na popisu Crvenog križa Srbije.
"Da ga nisu odveli, ja bih ga ubio"
Romkova majka Irina dvije je godine živjela u nadi da joj je sin živ i da se nalazi u hrvatskom zarobljeništvu. Tada je došao trenutak suočavanja s istinom. Čula ju je izravno od čovjeka koji joj je ispitivao sina u zarobljeništvu u Osijeku.
"'Ja sam ga tako tukao da nisu ga oteli ovi koji su ga doveli, ja bih ga ubio'. On to sam priča. Imam i njegovu fotografiju koju mi je poslala njegova supruga. I on ga je tako tukao i kad se ovaj onesvijestio, strijeljali su ga vani", Irina Olejar.
Od tada do danas traje agonija ovih žena. Dok Irina zna da su posmrtni ostaci njezina sina ukopani u zajedničkoj grobnici na osječkom groblju, Milka nema čak ni tu informaciju. Iako Srbija i Hrvatska sporazumom iz godine 1996. formalno surađuju na pronalasku nestalih, u praksi taj proces ide veoma sporo.
"Institucije u Srbiji uvijek vode istu politiku prema RH i prema pitanju nestalih osoba, a mi koji tražimo nestale svjesni su da se pitanje nestalih ne može riješiti bez Srbije, točnije bez informacija iz Srbije. Mi uvijek pružamo ruku i pokušavamo doći do tih informacija na sve načine", kazala je Ljiljana Alvir iz Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja.
Pitanje nestalih podignuto na višu razinu
Jedan od pokušaja bio je i sastanak predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović s predsjednikom Aleksandrom Vučićem pri njegovom lanjskom posjetu Hrvatskoj. Tada je donio određene dokumente. Kasnije se pokazalo da to nije dokumentacija koja može biti od pomoći.
"Pitanje nestalih je u proteklih godinu dana podignuto na najviši nivo. To znači da se na zadnjem susretu dužnosnika Hrvatske i Srbije, a tu sam bila i ja, pitanje nestalih potenciralo na prvom sastanku. I tu se naravno na tim susretima daju obećanja, o tome se priča kao o humanitarnom pitanju, ali nakon toga ta obećanja ne prati realizacija", kaže Dragana Đukić Vujančević iz Udruženja nestalih Suza Beograd.
Tada su imenovani i posebni izaslanici. Gradonačelnik Osijeka Ivica Vrkić hrvatske predsjednice, a novinar i humanitarac Veran Matić predsjednika Srbije.
"Mi moramo učiniti sve što je moguće da se pronađu svi nestali. Svi nestali su naši nestali, nisu hrvatski ili srpski nestali, jedino se mogu tražiti kao naši. I mi moramo biti mi, Srbi i Hrvati, a ne hrvatska ili srpska strana posebno. Ja u tome vidim jedinu mogućnost da se zaista naprave neki ozbiljniji iskoraci. I to treba uraditi da bude potpuno zaštićeno od dnevne politike", kazao je Veran Matić, specijalni izaslanik predsjednika Srbije za nestale.
"Politikantstvo i dnevnu politiku treba maknuti od nestalih osoba, a ovaj se problem ne može riješiti bez politike. Ono je prije svega humanitarno pitanje, nakon toga pravno, a na kraju i političko. Bez politike odgovora na ono što mi tražimo nema", kaže Alvir.
I jedni i drugi traže otvaranje arhiva
A udruge traže informacije. One u Srbiji traže otvaranje hrvatskih arhiva, a hrvatske udruge srpskih. "Mislim da je iluzorno očekivati da će jedna strana drugoj dopustiti ulazak u arhive. Ja mislim da bi se mogao napraviti jedan međudržavni dogovor da međunarodni komitet Crvenog križa, njihovi profesionalni istraživači, pregledaju naše arhive i da vade samo dokumente vezane za nestale koji bi mogli pokazati objema stranama gdje bi se mogla nalaziti tijela nestalih", kaže Matić.
S obje strane najveći su problem lokacije sekundarnih grobnica. Naime, sve do kraja 1996. godine mnoge su grobnice otkopavane, a posmrtni ostaci premještani. O tome se govorilo i na sastanku koji su obitelji nestalih imali s predsjednikom Srbije Vučićem u Beogradu.
"Na prijemu kod predsjednika Vučića nisu bila obećanja samo u smislu mi želimo i mi hoćemo, već se govorilo o konkretnim imenima. Govorilo se o osobama koje su organizirale premještanje grobnica, koje znaju gdje su sekundarne grobnice, koje mi danas tražimo. Govorilo se o konkretnim situacijama koje upućuju na to da je JNA zabilježila što je s ljudima koje mi tražimo ali nakon toga se naravno ništa nije dogodilo", kaže Alvir.
"Imamo 931 tijelo u kosturnicama širom Hrvatske. Imamo porodice koje su dale krv, imamo registrirane grobnice u Hrvatskoj koje se sutra mogu ekshumirati. Znači, postoje činjenice samo treba malo dobre volje. Naravno s obje strane", kaže Đukić Vujančević.
"Mi tražimo da se ovo pitanje riješi na isključivo humanitaran način, ali je činjenica da u Srbiji u institucijama, na pozicijama i na pozicijama moći, ono što zovemo siva eminencija, su još uvijek ljudi koji su bili u vrhu političkog i vojnog djelovanja Srbije 1991. Koji su sudjelovali u odlukama ili su provodili nečije odluke i njihove pozicije bi bile ugrožene jer oni još uvijek upravljaju Srbijom", kaže Alvir.
"Beograd ima podatke"
"Beograd ima podatke, ne može da nema. Ja inzistiram i kažem i sada nakon 28 godina neka otvore arhive, bit će lakše i njima i nama. Želim da se nađu svi koji se vode kao nestali ne gledajući koje je nacionalnosti i onda će biti puno lakše", rekla je Pančić.
"Dolaze nove generacije koje su zatrovane nečim nevjerojatnim, nekom hiperbolisanom pričom o zlu s druge strane i s tom snažnom ksenofobijom bez obzira koliko se svijet otvarao. I to je nešto što je veoma štetan nusprodukt svega ovog nečinjenja. Nečinjenja od nivoa elementarnog kao što je pronalazak nestalih pa sve do postizanja nekog povjerenja i normalnosti između dvije zemlje", kazao je Matić.
Godišnje u Hrvatskoj identificiramo ostatke tridesetak nestalih. Nastavimo li tim tempom za pronalazak svih nestalih na području naše zemlje, trebat će nam gotovo jedno stoljeće.
