Osobni asistenti, pomoćnici u nastavi, roditelji njegovatelji. Osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju doslovno su njihove ruke, noge, oči i uši. Barem bi tako trebalo biti. Slučaj bivše saborske zastupnice koju je u vlastitu domu nedavno pretukla i opljačkala asistentica, zgrozio je javnost. Pokazao je s kakvim se problemima susreću - od kojih je najveći - borba sa sustavom.
"Čupala me za kosu, onda me bacila na pod, pa me vukla po podu, pa me stavila na kauč iako zna da me nije smjela staviti na leđa jer se tada gušim. Vezala mi je usta s košuljom, ja sam je molila da mi to ne radi – ona mi je rekla: šuti, bit će još gore!", ispovijest je to bivše saborske zastupnice Vesne Škulić.
Stravično iskustvo koje će pamtiti do kraja života, Vesni Škulić priuštila je njegovateljica koja joj je trebala olakšati život, a umalo ga je oduzela.
Psa joj je zatvorila u kupaonu, pojačala televiziju, opljačkala i zaključala vrata. Tri sata ležala je vezanih usta dok je nisu spasili. Ženu iz Srbije koja će joj pomagati našla je preko interneta, jer četiri sata u danu, koliko asistente plaća država, nisu dovoljna. A i njih nema dovoljno.
"Asistenti nisu dovoljno plaćani, a ono što je još malo drugačije i gore, a to je da su jednako plaćeni od 2006. godine do 2022. Imaju za četverosatno radno vrijeme mjesečno neto 2000 kuna", rekla je dopredsjednica Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, Marica Mirić.
Sustav funkcionira tako da država plaća udrugama preko kojih osobe s invaliditetom dolaze do asistenata.
"Neki traže sami, neki preko studentskog servisa ili različitih oglasa. Osobe s invaliditetom su u teškom položaju jer je teško procijeniti tko je zapravo osoba koja doista ima stvarni motiv pomoći", rekla je Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
Asistenti rade naporan fizički i psihički posao - svojim su korisnicima i ruke i noge. Zbog cerebralne paralize Hrvoje Antonio Belamarić nikada nije stao na svoje noge. Treba ga netko podići iz kreveta i obući 365 dana u godini. Kada nema asistenta, pomažu mu susjedi, prijatelji, keramičar koji mu popravlja kupaonicu.
"To mi se događa svaki drugi treći dan. Bez pardona. Ali državu boli briga. Mi smo državi brojevi. Mi smo prepušteni sami sebi, svom mozgu i svojoj ideji. K'o kurve se nudimo na tržištu. Dajte, dajte pomognite uletite i tak dalje", rekao je Belamarić.
Ako imaju sreće i dobiju asistenta preko udruge, na njega mogu računati samo radnim danom.
"Živimo i praznikom i subotama i nedjeljama. Ja bi se praznikom, subotom i nedjeljom trebao stavit u škrinju da se zaledim i da me onda u ponedjeljak netko odledi", rekao je Belamarić.
Za nekoliko dana ostaje bez dvije asistentice koje idu na godišnji odmor. Preko oglasa bezuspješno traži nekog novog, a na mjesec im od svoje novinarske plaće izdvaja 3 i pol tisuće svojih kuna.
"Najrađe bih pobjegao iz ove zemlje. Ideal mene kao osobe s invaliditetom je Nizozemska koja pokazuje kako se brine o osobama s invaliditetom. Oni će sve napravit da osobu zaposle, da mu daju sve što treba i da ne bude teret društvu, da ne bude socijala. A mi idemo totalno kontra", kaže Belamarić.
Potcijenjeno i potplaćeno osjećaju se i pomoćnici u nastavi koji su svoja prava tražili i pod prozorima Vlade. I oni za oko 2 tisuće kuna pomažu djeci s teškoćama.
"Da imamo veću plaću, siguran posao, da nas preko ljeta ne isključuju, da ne idemo na biro", kazala je pomoćnica u nastavi iz Koprivnice, Lucija Knorr.
"Sramota me reći ali ja kao da volontiram. Dok platim gorivo, sebi marendu, za 2 i pol tisuće kuna računajte koliko ostane za život", rekla je pomoćnica u nastavi iz Trogira, Zorica Radić.
"Ona mi jako puno znači u svim predmetima, da nema moje asistentice ja bih pao razred, ma sve razrede", rekao je učenik Teo Popić.
Od tada, kraja travnja, kažu nam, nije se promijenilo ama baš ništa. Sa sustavom se bore i roditelji djece s težim smetnjama u razvoju. Za dopust za njegu djeteta dobivaju tek 2300 kuna. Vlada im obećava - bit će 4 tisuće.
"Mi smo nedavno doživjeli da nam je visokopoziocioniran vladin dužnosnik izjavio na tematskoj sjednici Odbora za obitelj da RH ima prevelik broj osoba s invaliditetom i da oni svaki mjesec kroz prozor bacaju 200 milijuna kuna. Mi roditelji djece s teškoćama ne živimo, mi preživljavamo. Mi se svaki dan budimo s pitanjem koga ćemo danas tužiti", rekla je dopredsjednica Udruge obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena, Suzana Rešetar.
"Kod nas se neće ništa promijenit dok nam premijer ne bude osoba s invaliditetom", rekao je Belamarić. Hrvatsko društvo glasno je kada treba ideološki raspravljati o pobačaju ili rađanju djece za koju se zna da će imati teškoće. A kada dođu na svijet, nema ni društva ni države. Često se i sami osjećaju nevidljivima. Ali tu su i žele da ih se vidi i čuje.
