Predstavnici kapitaliziranih obaveznih mirovinskih fondova u RH zatražili su prošli tjedan da se otpočne s privatizacijom velikih javnih poduzeća čije bi dionice željeli posjedovati. Radi se o privatno-bankovnim društvima tzv. drugog stupa mirovinskog osiguranja koji već dva desetljeća raspolažu četvrtinom ukupnih radničkih davanja za mirovine.
Međutim, sve je očiglednije da ti fondovi ne uspijevaju ostvariti ono što im je cilj - veća primanja za buduće umirovljenike. Njihova je zadaća "oplođivanje" štednje na tržištu trgovanjem dionicama i obveznicama, ali sve je jasnije da više koristi od toga imaju same banke i fondovski menadžment, kroz visoke naknade koje uzimaju za poslovanje, piše Deutsche Welle.
Preveliki 'tranzicijski troškovi' mirovinske reforme
Spomenuti su fondovi lani zabilježili drugi najniži prinos za račun štediša u ovom desetljeću. Tome je pridonio i više nego dvotrećinski njihov portfelj u državnim obveznicama čija vrijednost fluktuira. Paralelno se država, dakle, ostavši bez četvrtine sredstava za isplatu aktualnih mirovina, svake godine od tih istih banaka zadužuje za desetak milijardi kuna. Bez obzira na to, vlasti i dalje ne pokazuju namjeru da zaustave daljnje generiranje takve javne štete, odnosno da neutraliziraju, ukinu ili nacionaliziraju drugi stup, kao što je učinila većina europskih postsocijalističkih zemalja.
"Privatizacija javnih dobara i državne imovine je dvojbena sama po sebi, a postaje vrlo problematična kad se radi o privatizaciji putem obveznih mirovinskih fondova. Ulaganja u privatni sektor putem tržišta kapitala nemaju pozitivan učinak na gospodarski rast. Razlog tomu su preveliki 'tranzicijski troškovi' mirovinske reforme koji se moraju podmiriti prikupljanjem dodatnih poreznih prihoda te se novac iz realnog sektora prelijeva u financijski sektor", kaže za Deutsche Welle Željko Garača, profesor Ekonomskog fakulteta u Splitu.
11.04.2018., Zagreb - Prof. dr. sc. Zeljko Garaca s Ekonomskog fakulteta u Splitu. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
'Ovo smo već imali 90-ih, ali sada se igra s većim ulozima'
Garača kaže kako su rasprave o tome hoće li mirovine biti veće iz prvog ili drugog stupa u stvari prikrivanje pravog problema te da će, zbog mirovinske reforme, i jedne i druge biti znatno manje. Mirovinska reforma, smatra, ne potiče gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta, već njome postojeća imovina samo mijenja vlasnika na štetu svih građana. Po njegovu mišljenju, glavni motiv nametanja mirovinske reforme od Svjetske banke nije bila briga za veće mirovine nego privatizacija javne i državne imovine u skladu s neoliberalnom doktrinom.
"Takav tip privatizacije smo već iskusili 90-ih godina, a mehanizam preuzimanja kroz fondove je sličan famoznim 'menadžerskim kreditima': kako privatizirati poduzeće i steći vlasništvo bez vlastitog novca. Sada se igra sa znatno većim ulozima. Financijski sektor će se dočepati naše imovine našim novcem i još ćemo mu ostati dužni", nimalo optimistično prognozira prof. Garača.
Sličnog je mišljenja i Drago Jakovčević, profesor na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
"To je novi pokušaj privatizacije strateških javnih poduzeća 'na mala vrata'. Tako bismo uveli privatne banke, k tome inozemne, u vlasništvo Hrvatske elektroprivrede ili Hrvatskih autocesta, što je krajnje opasno za javni interes. Fondovi bi se morali držati ulaganja s izlistanim kotacijama na tržištu. Ako toga nema, kako ćemo izvući svoj novac iz npr. HEP-a, ako tamo dođe do problema? Ako se treba izvući iz takve investicije, naime, prodati je čim prije da se ne bi sutra izgubilo još više", kaže Jakovčević za Deutsche Welle.
25.05.2015., Zagreb - Radnicko vijece Hrvatske elektroprivrede javno je predstavilo Analizu potrebe dokapitalizacije HEP-a. Drago Jakovcevic. Photo: Zarko Basic/PIXSELL
'Jedino rješenje je ukidanje drugog mirovinskog stupa'
Garača se osvrće i na glavni privatizacijski argument - loše upravljanje države - dodajući kako nas iskustvo privatizacije u Hrvatskoj uči da ni privatno vlasništvo nije jamac uspješnosti.
"Društva za upravljanje mirovinskim fondovima pokazala su da ne znaju upravljati ni fondovima za koje su zaduženi te nema mjesta očekivanju da bi dobro upravljala privatiziranim poduzećima. Naime, neto vrijednost imovine obveznih mirovinskih fondova je manja od ukupnog iznosa koji su osiguranici i država uplatili", kaže Garača.
Problem privatizacije državnog i javnog, kaže, leži i u određivanju vrijednosti imovine, a kao drastičan primjer navodi pokušaj monetizacije autocesta.
"Nekome je trebalo prodati autoceste za tri milijarde eura, a da nama ostane dug od četiri milijarde po osnovi zaduženja za izgradnju autocesta. Očekivati je da će veliki dio štediša biti za privatizaciju kroz mirovinske fondove, na temelju iluzije da će biti vlasnici vrijedne imovine. No iluzija će se raspršiti u trenu umirovljenja, jer njihova imovina tad prestaje biti njihova te trajno i nepovratno postaje vlasništvo mirovinskih osiguravajućih društava ili drugog kupca", napominje Garača.
I on i Jakovčević smatraju da je jedini izlaz iz te situacije ukidanje drugog mirovinskog stupa, iako ističu da su šanse za to jako male.
