Ana Orkić (55) rodila se među 11 djece obitelji Orkić iz Bošnjaka, općine u Vukovarsko–srijemskoj županiji. Kaže kako je imala prosječno djetinjstvo sve do šestog rođendana. A onda se situacija promijenila, piše pomaknigranice.hr.
"Primila sam cjepivo protiv dječje paralize. Sljedećeg dana dobila sam temperaturu i bolove, a potom sam šest mjeseci provela u bolnicama na raznim testiranjima i ispitivanjima. Liječnici su na kraju rekli da sam preboljela dječju paralizu i da vjerojatno neću preživjeti 20. rođendan. Posljedica su brojne deformacije tijela, skolioza kralježnice, zglob desne noge mi je iskrivljen i sva sam nagnuta u desnu stranu, a ekstremiteti su mi bez mišića", započinje svoju priču Ana kojoj je unatoč teškom fizičkom stanju intelektualni kapacitet ostao sačuvan.
Život ispunjen izazovima
S podrugivanjem i ružnim komentarima naučila se nositi, a bol u kostima i zglobovima postao je stalni suputnik s kojim se i danas bori. Uz sve teškoće, život se nastavio poigravati njezinom sudbinom, prenosi pomaknigranice.hr.
"Imala sam 17 godina kad mi se otac objesio. Potom sam doživjela srčani udar u dobi od 20 godina. Braća su mi otišla u rat i srećom su preživjeli, a onda mi je 1996. godine u prometnoj nesreći poginula jedna od sestara. U svemu tome, živim u tijelu kakvo je i ne mogu ga mijenjati, no zbog njega su me drugi, uključujući državu, percipirali kao nekog tko nije vrijedan postojanja", prepričava Ana čija nevjerojatna životna priča započinje u vrijeme nakon što je dobila dijagnozu.
"Tad nam je u kuću došla socijalna radnica i rekla je da me šalju u dom u Zagreb kako bih išla u školu za djecu s teškoćama. Imala sam sedam godina i ideja da me odvode iz kuće nije mi se svidjela, kao ni mojim roditeljima. Odbili su to, pa im je rekla da bi bilo najbolje da me drže doma da ne plašim drugu djecu. Nitko me nikad nije testirao kako bi provjerio trebam li zaista u školu za djecu s teškoćama i u kakvom sam stanju", prisjeća se Ana tvrdeći kako se više nikad nitko nije vratio niti je pitao za njezino školovanje.
Velika želja za školovanjem
"Inače, ja sam već u dobi od 7 godina uz braću i sestre naučila čitati i pisati tako da sam mlađima poslije pomagala s učenjem i pisanjem zadaća. Ta je socijalna radnica zaključila da nisam za školu samo zato što izgledam drukčije, a potom me stigma mog izgleda pratila cijelog života. Naime, gdje god da sam došla, morala sam dokazivati da razumijem i da mogu isto kao drugi", objašnjava Ana.
Starija braća i sestre su se oženili i udale, školovali su se, preselili, a među njima su bili brat i sestra u Zagrebu. S punoljetnošću, Ana je razmišljala kako bi u glavnom gradu možda imala više prilike za neki posao, pa se doselila braći.
"Javljala sam se na razne natječaje i radila sam koješta, od čišćenja stanova i stubišta do peglanja, nema što nisam radila. Naravno, sve je to bilo na crno i nitko me nije htio zaposliti samo zato što izgledam drugačije i svima sam morala dokazivati stalno i iznova da nisam potkapacitirana. Zbog svega toga u meni je rastao neki inat i želja da ipak završim školu", nastavila je Ana koja se povjerila prijateljici.
Uputila ju je na Pučko otvoreno učilište i Ana se upisala u prvi razred osnovne škole. Završila je osmi razred u dobi od 37 godina.
"Sve sam prošla s odličnim uspjehom, a onda sam odlučila ići dalje. Završila sam školu za kuharicu, potom sam se prekvalificirala za turističko hotelijerskog komercijalista, položila sam ispit za specijalista nacionalnih slastica i usto sam položila pedagošku izobrazbu. Inače, ni to nije prošlo jednostavno. Za kuharsku školu morala sam donijeti liječničko uvjerenje. Doktorica u Zagrebu mi je doslovno zalupila vrata ordinacije pred nosom uz rečenicu da nikad neću biti kuharica. Otišla sam u drugi dom zdravlja i bez problema dobila uvjerenje", priča Ana koja je nakon završenih edukacija radila catering i organizirala je u suradnji s udrugama razne kulinarske radionice.
Nedovoljna inkluzija
Kaže da nije tim školovanjem postigla ništa posebno ni drugačije po pitanju svojih prava niti je dobila nove prilike. Uspjela je tek ostvariti želju svog srca i dokazati sebi i drugima da nema ograničenja te da je uspjela završiti školovanje za koje su mnogi tvrdili da nije sposobna.
"Dokazala sam da i mi, ljudi s invaliditetom, ipak nešto vrijedimo. No svi poslovi koje sam radila i dalje su bili na crno. Ljuti me što nikad nisam uspjela u ovoj državi ostvariti baš nikakva prava. Na vještačenju za tjelesno oštećenje su me triput odbijali, a lani sam predala zahtjev i rekla sam da je to zadnji put te da ako opet bude odbijenica, tužit ću Hrvatsku Sudu za ljudska prava. Dakle, tek sam lani u 54. godini života ostvarila pravo na inkluzivni dodatak", ogorčena je Ana koja kaže da također nije ostvarila pravo na invalidsku mirovinu jer je država smatrala da je sposobna za rad, a istovremeno je od Centra za socijalnu skrb dobivala naknadu u iznosu od 55 eura na mjesec.
"Smatrali su da mi je to dovoljno za život. Javljala sam se na natječaje za posao za koje sam imala kvalifikacije, ali nikad nisam dobila povratni odgovor niti su me zvali na razgovor. Zbog završene škole, dobila sam nagradu Maslačak znanja 2012. godine. Iznos je bio 3.000 kuna i sav novac sam uložila u tečaj engleskog jezika tako da sam naučila i strani jezik", ponosna je Ana, no ni to nije pomoglo da ostvari bolju poziciju na tržištu rada.
Ističe kako nikad nije bila lijena ni izbirljiva oko poslova, no nije dobila nijednu priliku.
Njen mali dvorac
"Nakon 21 godine života u Zagrebu uvidjela sam da sam imala pogrešne snove i da ovdje za mene nije bilo kruha. Taman u to vrijeme, 2019. godine, mama se razboljela i došla sam doma u Bošnjake kako bih je njegovala. Umrla je samo tjedan dana poslije. Ostala sam u roditeljskoj kućici koju zovem mojim dvorcem i tu živim s bratom", objašnjava Ana.
Njezin dvorac je kućica od 45 četvornih metara, a brat je umirovljeni branitelj s PTSP-om koji je ostvario pravo na minimalnu mirovinu.
"Ja sam pak imala sreće utoliko što sam naslijedila obiteljsku mirovinu roditelja uz iznosu od 350 eura i zahvaljujući tom novcu imam za vrlo skroman život, bez ikakvog luksuza. Sretna sam i zahvalna jer mi to daje makar minimalnu sigurnost, iako – kad platim režije ostaje vrlo malo za hranu. Međutim, nakon ove velike posljednje oluje ostala sam doslovno i bez krova nad glavom", požalila se Ana kroz suze.
Tuča joj je uništila krovište i pročelje, pa sad očajnički pokušava pronaći način da sanira štetu.
"Nisam se razočarala u ljude jer ih ima svakakvih, i dobrih i loših. Razočarala sam se u državu i institucije koje su mi cijeli život podmetale nogu i odmagale gdje su god stigle. Iskreno, drži me vjera u dragog Boga. Institucije su mi toliko puta zatvorile vrata, i kad sam već mislila odustati, On je uvijek pronašao način da otvori neka druga", ogorčena je jer nema novca za sanaciju kuće i nada se pomoći dobrih ljudi. Stoga je zamolila da podijelimo njezin kontakt i da joj se jave oni koji bi mogli pomoći na bilo koji način.
Veliki planovi
"Nikad u životu nisam tražila pomoć, ali sad nemam više izbora. Moji braća i sestre imaju svoje obitelji o kojima brinu, a ja imam 55 godina, bez dana sam radnog staža i fizički više ne mogu raditi poslove u kuhinji. Sad mi samo preostaje baciti se u politiku i početi raditi na tome da uđem u Sabor kako bih ondje zastupala djecu i osobe s invaliditetom. Ne šalim se", govori Ana dodajući kako je svake godine odustajala od jednog po jednog sna koji je imala, pa joj nije ostalo puno nade.
"Možda mogu biti motivacijski govornik. Živimo u svijetu s previše nesretnih ljudi, obeshrabrenih, depresivnih…. Ako ja mogu uzdignuti glavu i hodati sretno, mogu i drugi. Nije moja priča divna, kako neki komentiraju, nego je divna činjenica da želim živjeti najbolje što znam unatoč svim preprekama", zaključila je Ana za pomaknigranice.hr.
POGLEDAJTE VIDEO: Što se događa? Rapidno raste uvoz stranaca, a nezaposleno tisuće mladih Hrvata
