U potresu koji je pogodio područje Petrinje razrušene su kuće koje se nisu smjele srušiti, pa se 20 godina poslije otvaraju pitanja o poslijeratnoj obnovi. Marina Šubić i mnogi drugi mještani Strašnika strahuju spavati u svojim kućama i radije biraju šator. u razgovoru za HRT rekla jeda ima i djece koja tamo spavaju, ali oni su svoje troje poslali kod rođaka u Petrinju kako bi se barem malo ugrijali.
Marina kaže da je njihova kuća obnavljana poslije rata, napravljen joj je novi krov koji se sad nakon potresa srušio. "Nešto nije štimalo u toj obnovi, zidovi su ostali, ali krov je otišao", dodala je. "Mi uzgajamo svinje, sve su na broju i štala je ostala cijela, nju je svekar gradio", priča Marina.
"Pokojni kum Joža Šubić bio je vrsni građevinar i sam je upozoravao na ovo krovište kad se saniralo, da to ne valja. Rekao je ne daj Bože samo manjeg potresa, to će sve otići k vragu. Eto, nažalost na taj udarni dan otišlo je krovište kako je čovjek i rekao prije 23 godine", prisjeća se Stjepan Strašnjak. Kaže da se dogodio promašaj, jer su gospodarski objekti koje su stanovnici sami gradili izdržali katastrofalan potres, ali ne i kuće koje su gradili građevinari.
Nije se radilo kako je trebalo
Miro Kolundžija iz Civilne zaštite grada Kutine rekao je da neke krovove pokrivaju i po četvrti put. Nema srca reći da je išta uzaludan posao i radi na tome da spasi unutrašnjost domova koliko god može. "Ljudi su izgubili sve, ali nisu izgubili volju za životom, nisu izgubili toplinu. Kad im vidiš oči i smijeh, to sve govori", kaže Miro.
Mlada obitelj Marinović jedna je od mnogih koji su ostali bez kuće, ali im skupina samoiniciranih volontera gradi novu. "Kuću nije bilo moguće popraviti, strop je skoro pao dolje. Kad je to počelo nije nam bilo ni za ići van, ni za biti unutra jer je crijep padao ispred ulaza. Za poginuti i unutra i vani", prepričava Monika Marinović svoje iskustvo potresa.
Njihova kuća također je jedna od mnogih koje su obnovljene poslije rata. "Žalosno da je to tako napravljeno, ove šipke koje su tu bile ništa ne vrijede, bolje bi bilo da nije ni stavljao nego da je stavljao tamo gdje ne treba", komentira gradnju Nedjeljko Vrbat, volonter.
"To su tako skromni dobri ljudi, oni se sa svojom sudbinom nekako nose. Dolaze ljudi iz Zagreba pa slikaju, zgražaju se i odu autom dalje. Oni samo nose tu svoju muku kako znaju i mi smo tu da im pomognemo", kaže volonter Anto Kuprešak.
Institucije ne rade ništa
Dodaje kako su on i njegova skupina prijatelja koji pomažu obitelji Marinović proživjeli slične uvjete za vrijeme rata. Tada su drugi pomagali njima, pa kažu kako sada oni žele pomoći drugima. "Svi pucamo po šavovima, institucije ne rade ništa što bi trebale, tek sad su počeli. Kažu da ne može doći viljuškar jer je blagdan, a mi tu ne znamo ni petak, ni svetak", kaže Miro Kolundžija iz Civilne zaštite grada Kutine.
Kaže za HRT kako prije svega zahvaljuje svim navijačkim grupama, malim ljudima i donorima iz cijele Hrvatske koji su se digli prvih dana kada je bilo najteže.
