Nedavni prosvjed u Vukovaru ukazao je na nekoliko zanimljivih fenomena u hrvatskoj politici i društvu. Onaj manje bitan odnosi se na saznanje da unutar HDZ-a postoje duboke podjele i da su one ideološkog karaktera.
Možda na prvi pogled kontradiktorno, ali po svemu sudeći istinito, autentične članove ili birače te stranke ne predstavljaju njeni vodeći ljudi nego stranački disidenti. Pri čemu se mnogi, najčešće iz oportunističkih razloga, to boje javno izreći ili pokazati. Međutim, to su unutarstranački problemi, i HDZ nije jedina stranka koju muče nedosljednosti tog tipa.
Patetične izlizane fraze o 'jugokomunistima'
Za cijelo društvo mnogo važniji fenomen odnosi se na pitanje tko je u posljednjih 28 godina napravio (naj)više štete hrvatskim nacionalnim interesima.
Vukovarski prosvjed je, premda mu to nije bila namjera, samo potvrdio da ta titula unatoč uobičajenim patetičnim i izlizanim frazama o hrvatskim "jugokomunistima" (čitaj: ljevičarima) pripada onima koji se potpuno neragumentirano nazivaju domoljubima, desničarima ili velikim Hrvatima.
Privatizacijska pljačka, kriminal, prisluškivanje novinara...
Evo nekoliko pitanja čiji odgovori sugeriraju ispravnost iznesene teze. Tko je bio na vlasti u vrijeme pretvorbe i privatizacije, u vrijeme bespoštedne pljačke društvene imovine, masovnog otpuštanja radnika i neviđenog bogaćenja uske skupine pojedinaca?
Političari koje stranke su se najčešće nalazili na optuženičkim klupama ili u zatvorskim ćelijama zbog gospodarskih i financijskih malverzacija? Uz ministre, potpredsjednike i predsjednike kojih vlada se vežu najveći skandali i sudski procesi?
U vrijeme kojih vlada su se najviše gušile medijske slobode, prisluškivali novinari, lažnim SMS-ovima nastojali kompromitirati neistomišljenici? Koji političari su svojim nepromišljenim i štetnim politikama odveli Hrvatsku u međunarodnu izolaciju i na rub sankcija?
Protiv koga se prosvjedovalo u Vukovaru?
I kada već pomislite da je sve navedeno dovoljno, sami dužnosnici HDZ-a potrude se da pri donošenju zaključka ne bude nikakve dileme. Tako smo u Vukovaru upravo od članova te stranke mogli čuti kako državnu vlast prozivaju za neprocesuiranje ratnih zločina počinjenih u vrijeme Domovinskog rata.
Uz pripadnike sadašnje vlasti to se odnosilo i na sve prethodne dužnosnike, a posebno ministre pravosuđa, unutrašnjih poslova i glavne državne odvjetnike koji po njihovu, ali i mišljenju nekoliko tisuća prisutnih, i vjerojatno još više onih (oportunista) koji tako misle, ali se nisu usudili pojaviti, svojim nečinjenjem rade protivno interesima Hrvatske.
Imajući u vidu iz koje je stranke u posljednjih 28 godina došao daleko najveći broj ministara pravosuđa i unutrašnjih poslova, na prijedlog koje stranke je imenovano najviše glavnih državnih odvjetnika, i uzevši u obzir koja je politička opcija stajala iza masovnih "čistki" u hrvatskom sudstvu 1990-ih, više je nego jasno tko snosi najveću odgovornost što su žrtve Domovinskog rata, ali i cijelo hrvatsko društvo, ostali zakinuti za pravdu.
'Tko se mača laća, od mača i gine'
Najviše rukovodstvo HDZ-a ocijenilo je vukovarski prosvjed ispolitiziranim i izmanipuliranim. I vjerojatno su bili u pravu. Šteta za hrvatsku demokraciju i samim time nacionalne interese što politizacijom i manipulacijom nisu smatrali pojavljivanja stranačkih predsjednika i ostalih dužnosnika recimo na splitskoj rivi 2001., u koloni "vukovarske Hrvatske" 2013., ili u šatoru u Savskoj 2014. i 2015. godine.
Ovako, kao pravi demokršćani i iskreni vjernici mogu se jedino nadati da ih neće zadesiti Isusova poruka da "svi koji se mača laćaju od mača i ginu" (Mt 26,52).
Hrvatski interesi političarima nisu na prvom mjestu
I vjerojatno ni neće. Jer, svi navedeni primjeri ukazuju da brojnim visokopozicioniranim članovima "stožerne, državotvorne stranke", na raznim pozicijama i u raznim funkcijama, hrvatski nacionalni interesi (pre)često nisu bili na prvom mjestu.
A niti na sljedećih nekoliko mjesta. I premda bi u nekim drugim demokratskim društvima birači koji mišlju, riječju i djelom žive kršćanske vrijednosti i domoljublje sve ovo uzeli u obzir i možda kaznili tu neprincipijelnost, u Hrvatskoj se to nikad nije dogodilo.
Naprotiv, ovdje očito sumnje i presude za korupciju, krađu, ratni zločin, ili stavljanje stranačkih ispred nacionalnih interesa upravo garanitraju bolji rejting i izborni uspjeh.
