Od samih početaka, pop scena bila je prepuna likova čiji je glazbeni talent u stopu pratila tragična sudbina, ponekad toliko bizarna i neobjašnjiva da bi, ako je prebacimo na veliko platno, većina izašla iz kina negodujući zbog previše naivnog, potpuno nemogućeg scenarija.
Nekih od tih likova prisjetit ćemo se u ovom tekstu i dotaknuti se možda i najčudnijih priča crne kronike glazbene povijesti.
Davnih šezdesetih jedna od najvećih faca svakako je bio Phil Spector, genijalni američki producent i skladatelj koji je stvorio „wall of sound“, još i danas neprevaziđenu tehniku produkcije koju su krasili brojni efekti, bezbroj udaraljki i raskošne, za pop glazbu dotad nezamislive orkestracije.
Njegov pečat krasio je albume Beatlesa, Tine Turner, The Ronettesa, Ramonesa i nebrojenih drugih, bez iznimke uspješnih glazbenika, no već negdje početkom 70-ih sve očitije gubi razum. Potonuće u ludilo obilježila je manijakalna opsesija oružjem kojim je redovno prijetio svojim pjevačima i bendovima te ih dovodio do živčanog sloma tjerajući ih da, primjerice, jedan jedini akord svakodnevno snimaju mjesec dana.
U tom svjetlu, ubojstvo starlete Lane Clarkson koje je Spector počinio u veljači 2003. godine nimalo ne iznenađuje, a u što se pretvorio nekadašnji genij najbolje je demonstriralo maratonsko suđenje na kojem se pojavljivao skriven ispod suludih perika. Trenutno služi 19-godišnju zatvorsku kaznu.
U vrijeme najvećih Spectorovih uspjeha, s druge strane Atlantika svi su obožavali Syda Barretta, razbarušenog lidera Pink Floyda čiji su koncertni nastupi i potpuno nekonvencionalan pristup sviranju gitare zvučali kao da dolaze direktno iz svemira. Većinu inspiracije „ludi dijamant rock'n'rolla“ pronalazio je u tada ultramodernoj drogi LSD koja mu je ubrzo doslovno spržila mozak.
Naime, kako je štetnost „tripova“ tada bila prilično neistražena, ulice angloameričkih gradova postale su prepune lutajućih zombija, teško oštećenih hipija kojima je traganje za nekim neistraženim kutevima svijesti donijelo samo neizlječive psihičke probleme. Već nakon godinu-dvije sviranja s Floydima, Barrett je u potpunosti otišao k vragu te je na pozornici redovno stajao nepomičan, buljeći u prazno naizgled sasvim nesvjestan prisutnosti publike. Bendu nije preostalo ništa drugo nego da ga se riješi, a on je dobar dio sedamdesetih čamio zatvoren u svojoj sobi, okružen gomilom ugašenih televizora i prašnjavih gitara.
Na kraju se, sasvim nesposoban za samostalan život, vratio u rodni Cambridge i samotno provodio svoje dane u majčinom podrumu. Preminuo je 2006. godine, a zahvale bezbrojnih glazbenika na silnom utjecaju kojeg je imao na njih jasno su pokazale koliko je talenta imao taj izgubljeni tip.
Amerika je također imala svog Syda Barretta – ime mu je Roky Erikson, a njegova je priča čak i bizarnija od dosad navedenih. Predvodnik psihodeličnih pionira 13th Floor Elevators bio je uhićen zbog posjedovanja marihuane, a kako bi izbjegao robiju odlučio se braniti neuračunljivošću, izazvanom konzumacijom upravo LSD-ja.
Umjesto iza rešetaka, završio je u psihijatrijskoj bolnici, gdje su ga podvrgnuli stravičnom tretmanu elektrošokovima. Umobolna metoda liječenja zauvijek ga je upropastila pa sve do današnjih dana povremene albume i koncerte odrađuje u pauzama između boravaka u ludnici.
Skočit ćemo nekih 30-ak godina unaprijed i završiti prisjećanjem na Richeyja Edwardsa, gitarista i tekstopisca velških indie revolucionara Manic Street Preachers. Osim zastrašujuće depresivnim tekstovima, Richey je medije šokirao rezajući se žiletom i gaseći cigarete na svom tijelu, nerijetko pred sablažnjenim novinarima koji su ga došli intervjuirati.
U veljači 1995. godine njegov je automobil pronađen kraj mosta u velškoj provinciji, poznatog po samoubojstvima. Ubrzo je proglašen nestalim i sve do današnjeg dana nikakav trag nije pronađen. Obitelj ga i dalje odbija proglasiti mrtvim.
