Koliko samo vremena u životu utrošiš u čekanje…. čekaš da netko skuži foru koju si upravo smislio i izvalio, čekaš kad će ti se javiti da se nađete, čekaš u redu za WC, čekaš da se odljuti, čekaš na šalteru, čekaš da se ispriča… Čekaš da se rodiš, čekaš da umreš.
Živio jednom jedan naoko skladni par, zvali su se… ja mislim… Nada i Godot. Izvana je izgledalo kao da im cvijetaju ruže jer su se nekoć zaista voljeli. Nisu bili jedan od onih parova koji si u javnosti trebe buhe po kosi, stišću prišteve i slinom razmijenjuju ručak koji su sakrili u šupljoj šestici. Nisu bili tako obični i tako nesnosni. Kako god bilo, iz njihovih se međusobnih trzaja moglo primijetiti koliko ljubavi tu ima. Zamislite samo, znali su se gledati bez riječi, smijuljiti se jedan drugome i tih par sekundi ne doživljavati nikoga drugoga. U isto vrijeme shvaćali su oni da izgledaju kao totalni zaljubljeni debili, no kako ih je bolila briga. Nada je bila uvjerena da se taj osjećaj može zadržati jer nije željela nikada iz njega izaći. Zašto bi ikad itko prestajao biti zaljubljen kad tako prija taj osjećaj? Godot je želio isto to što i njegova odabranica, no osjećao je stalni pritisak, bio je ograničenih mogućnosti.
Spojio se s Nadom jer je drugačija, jer nema toga što mu s njom nije bilo moguće postići. Ona je bila strastvena, ali opet dovoljno organizirana da pomogne Godotu, inače čovjeku punom vrlina, ali i jednom velikom manom, a ta je da ga se stalno moralo čekati.
Njoj je nekako bilo dosta čekanja i nadanja, postajala je sve više nestrpljiva. Kao mala je čekala da joj baba zakolje pile pa se šokirala kada je pile počelo bez glave trčati po dvorištu. Ta joj je slika ostala jos dugo dugo u glavi. Onda je u osnovnoj školi čekala da je poljubi jedan dečko, no on ju je umjesto poljupca ugrizao za obraz, kako bi joj jasno vec u ranim danima pokazao da ljubav boli. U srednjoj skoli je čekala da joj profesorica dadne prvu jedinicu iz matematike i tako joj upropasti iduće ljeto. Bila je ona često usamljena i čekala ljubav kao takvu pa su joj se stalno događali krivi. Njen je problem bio taj što je bila otvorenogsrca, iako to zapravo nije bio problem. Koliko god joj bilo teško svakim novim razočaranjem, radije je bila takva, ranjiva i otvorena. Mislila je da će tako imati više šanse za ljubav od onih koji su svoja srca zatvorili i treba im bager za rušenje vlastitih unutarnjih zidova. Drugačije nije znala, iako je s vremenom postajala malo opreznija.
Tako joj se dogodio Godot, munjevito i strastveno, no nakon nekog vremena njihove romanse postajalo joj je jasno kako, pa makar imala njega uza sebe, da i dalje mora čekati na ljubav koju zaslužuje. On je imao potencijal, no nikako se nije želio predati, bojeći se valjda da će tim predavanjem izgubiti dio sebe. Nije joj dovoljno vjerovao, u tom je problem. Oboje su bili jaki na riječima i oboje su željeli tu prividnu moć u vezi, kako bi iskorištavali svoju dominaciju nad onim drugim. Umjesto da su shvatili da odnos nije odmjeravanje snaga, već konstantna smjena 'moći', no što je najvažnije - ljubavi, poštovanja i tolerancije.
Nadi je bilo sve teže čekati na nekog koga već ima pored sebe, a Godotu je to njeno očekivanje stvorilo svojevrsni pritisak. Nije on volio požurivanje jer je smatrao da svatko ima svoj put, kojeg će on sam požuriti kad se za to osjeti spremnim. I želio je to s Nadom. Ali jednom, ne sad. Toga je i ona postajala sve svjesnija, ali je do tog vremena predugo čekala. Nije mogla više. Znala je da je i njihov kraj blizu jer nije više željela dobivati manje od onoga što zaslužuje.
Kao da čekam Godota. Broj zabavnih mužjaka koji su slobodni smanjuje se brzinom hrvatskog državnog proračuna!"
Zamisli da čekaš nekoga toliko dugo jer se nadaš da će mu jednom sinuti kako mu je žao jer te ne tretira kako zaslužuješ, jer te gubi ili jer te izgubio… I što je najgore, jer se nadaš da će te pokušati pridobiti nazad. I to traje i traje jer u tebi nada nikako da umre, stalno neki novi znak uočavaš, makar si svjesna da si ga vjerojatno ti izmaštala nego što je on zaista realan. Nijedan tuš nije dovoljno hladan kao što je toplo tvoje sjećanje na lijepa vremena i leptiriće. I nikako da izblijedi. Iako je kristalno jasno da nemaš što čekati, ti i dalje čekaš. Godota. Ljubav. Jer je tvoj put put patnika. Sama si ga izabrala.
Sigurno postoje razlozi za neka čekanja, samo su okolnosti redovito te koje se igraju s nama. Pitanje je samo je li dovoljna izlika za čekanje ta okolnost, kao što su na primjer udaljenost, psihofizičko stanje, trenutna nemogućnost…
Duhovi prošlosti se u našim životima pojavljuju i prečesto, svi smo stajali na istoj stanici čekajući Godota... Kada nam se red vožnje približio, možda je bila dovoljna samo jedna vožnja u istom kupeu kako bi se uvjerili da je vrijedilo. No koliko ta vožnja mijenja naša očekivanja? Želje nekako ostaju iste ili slične, no sada je tu prisutan i strah… U svom tom kaosu emocija jedino smisleno je to vrijeme koje je prošlo i mi u njemu.
I Nada je čekala da joj se desi ono najgore, a onda je samo primijetila da je najgorevećprošlo. Njene sumnje prema Godotu su bile njihov najgori period, ne čak ni vrijeme u kojem su se te sumnje potvrdile. Tada je već sve bilo gotovo, no Nada nije umrla. Ona će uvijek umrijeti posljednja. Kasnije je čula da ju je Godot vrlo brzo zamijenio novom, a ona se nadala da nije njenog ranga, pa joj je bilo svejedno. '', znala je pomisliti, iako je znala da se nema gdje žuriti i da će stvari na svoje mjesto doći prije ili kasnije. A to što je Godot već s nekime, njegova stvar. Nije to njegova 'pobjeda' jer nije to utrka tko će od bivših partnera prije naći novog. Pobjednički će oboje izaći iz odnosa tek kada shvate u čemu su oboje griješili, kako ne bi preslikavali iste greške u novoj vezi.
Nada sada ide dalje svojim životnim putem, trenutno se druži s novom prijateljicom Karmom koja ju uvjerava da ne pamti zlo već da ga dobrim vraća, vratit će se i taj njen trud jednom nazad.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.