Zašto je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja neopravdano i dalje na marginama interesa (državne) politike, uvijek manje važna od Bljeska i od Oluje iako je riječ o ogromnom političkom i društvenom kapitalu, a obilježavanje Mirne reintegracije moglo biti i središnji događaj obilježavanja završetka rata?
Hrvatska je, podsjetimo, sudjelovala i doprinijela jednom od najuspješnijih mirovnih procesa u povijesti Ujedinjenih naroda: bez ispaljenog metka i bez izgubljenog ljudskog života, čitav teritorij hrvatskog Podunavlja vraćen je pod puni suverenitet Republike Hrvatske, a proces mirne reintegracije kojim su istočna Slavonija i Baranja te zapadni Srijem i formalno-pravno vraćeni u ustavni poredak Hrvatske, službeno je okončan 15. siječnja 1998. godine.
''Mirna reintegracija ima puno manju važnost od proslave vojnih akcija jer još uvijek živimo u društvu koje ne cijeni vrijednosti mira, nenasilja, pravde, solidarnosti i zaštite ljudskih prava te se na njima ne izgrađuje. Velika je šteta što je rat još uvijek centralno mjesto sjećanja na devedesete dok se naslijeđe antiratne kampanje i mirovnih političkih inicijativa poput mirne reintegracije stavlja po strani. Rat je tema brojnih političkih deklaracija, govora i inicijativa koje ga svakodnevno veličaju i to na način kao da on nikada nije završio umjesto da se naglašava važnost njegova završetka kao zalog za trajni i održivi mir i suživot'', istaknuo je za Vijesti.hr programski direktor Inicijative za ljudska prava – Hrvatska Nikola Puharić.
Nikola
Puharić
''Hrvatski model uspostave mira na okupiranom području je naš
veliki kapital koji zbog velikog broja kriznih žarišta u svijetu
sve više dobiva na značaju. Točno je da Hrvatska taj svoj
politički i društveni kapital uopće ne koristi. Efekt mirne
reintegracije jači je od vojnih operacija Bljeska i Oluje. Na
miran način vraćen je dio okupiranog teritorija bez rata, bez
žrtava, bez razaranja, bez dodatnih suza, strahova. I to je
posebna snaga mirnog povratka, naravno uz jaku političku volju
bez koje ne bi bilo ičega od navedenog'', istaknula je za
Vijesti.hr predsjednica Nacionalnog odbora za
uspostavu povjerenja u projektu mirne reintegracije Podunavlja
Vesna Škare Ožbolt, bivša savjetnica prvog
predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana.
''Potrebno je u društvu razviti svijest o komemoriranju umjesto
slavljenju rata, a posebno je bitno da imamo odgovorne političare
koji svoje djelovanje neće temeljiti na manipulacijama, podjelama
i igranju emocijama koje su vezane za devedesete godine, već će
ustrajati na obilježavanju onih osoba, događaja i procesa iz
prošlosti koji promiču vrijednosti mira, tolerancije i inkluzije,
obraćajući posebnu pozornost na ugrožene i manjinske društvene
skupine", napominje Puharić.
No valja istaknuti da proces mirne reintegracije nije dovršen, naime, on je započeo u siječnju 1996. misijom UNTAES-a i stvorio je bitne preduvjete za proces pomirenja u poslijeratnom društvu Republike Hrvatske. Međutim, danas, 21 godinu nakon završetka integracije teritorija, nije došlo i do integracije ljudi.
Vesna Škare Ožbolt
''Proces normalizacije života i pomirba stanovništva nije proces koji možete završiti do određenog datuma. To je najosjetljiviji dio uspostave mira. Riječ je o ljudima, teškim traumama, o generacijama koje će nositi u sebi strahote događaja iz 1991 godine. Na tom području posustajemo. Za taj proces nam opet treba politička volja i puno energije. Ne treba zaboraviti da su Francuzi i Nijemci preko 40 godina od završetka Drugog svjetskog rata normalizirali svoje odnose'', napominje Škare Ožbolt.
''Mnogi izbjegli s tog ratom pogođenog područja još se nisu vratili svojim domovima, a oni koji jesu suočeni su s brojnim poteškoćama poput neriješenih imovinskopravnih pitanja, nedostatka društvenog povjerenja i govora mržnje. Atmosfera u društvu je posebno nepovoljna za pripadnike nacionalnih, vjerskih i drugih manjina'', upozorava Puharić.
Stoga, napominje, Vlada Republike Hrvatske mora uložiti veće napore kako bi se stvorili uvjeti za nastavak procesa koji nije u potpunosti završio 15. siječnja 1998. godine, a prvi korak prema tome je ''davanje veće pozornosti mirnoj reintegraciji i njenom službenom obilježavanju nasuprot slavljenja rata što je bila dosadašnja praksa u hrvatskoj politici''.
Mirna reintegracija može biti dobar model izgradnje mira u drugim oružanim sukobima, a reforma obrazovanja mogla bi biti i odlična prilika da mlade generacije uče o nenasilju, za demokraciju i poštivanje različitosti. No pitamo se hoće li ikada doći taj trenutak da će Republika Hrvatska više slaviti mir nego rat?
''Proces mirne reintegracije trajao je dvije godine, vojne akcije kojima se toliko naši političari ponose trajale su svega nekoliko dana. Mirno rješavanje sukoba zahtijeva neusporedivo više vremena i upornosti, ali donosi zdrave temelje za izgradnju društva koja razumije i poštuje ljudska prava'', ističe Puharić.
No, Hrvatska je nasljedstva mirotvorstva gotovo u potpunosti nesvjesna i/li ga ignorira što se pokazuje i u slučaju Josipa Reihla-Kira. Podsjetimo, on je na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, a u nastojanju da spriječi otvoreni rat u istočnoj Slavoniji često je sam i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka ne bi li ih privolio na razgovor i odgovorio od neprijateljskog djelovanja. No takav pristup, provlači se sumnja već više od četvrt stoljeća, nije odgovarao gospodarima rata na istoku Hrvatske i vrhu ondašnje vlasti.
Reihl-Kir je ubijen 1. srpnja 1991. godine na nadzornoj točki
hrvatske policije kada se uputio na pregovore s pobunjenim Srbima
u Tenji, a uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga
Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan
Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne
zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.
Iako je službeno krivac nađen, i to nakon političko-pravosudne
sapunice, zahvaljujući iznimnoj i dugotrajnoj upornosti njegove
supruge Jadranke Reihl Kir, mnogi smatraju da je
ubijen zbog svojega mirotvorstva te i dalje vise upitnici
oko pravih naručitelja njegova ubojstva.
Zašto je pobjeda razumom lošija od pobjede
oružjem?
Ni 'mirotvorac na nišanu' Josip Reihl Kir, niti 'čudnovati politički kljunaš' mirna reintegracija nisu primjeri na koje se kroz školu i društveno-političko djelovanje ukazuje kao na svijetle i važne primjere djeci i mladima, ali i značajne sastavnice kojima bi se Hrvatska mogla predstavljati ostatku svijeta.
''Iz osobnog iskustva znam da je način kako smo u Hrvatskoj uspostavili mir predmet interesa mnogi zemalja koje danas imaju sličnu situaciju s okupiranim teritorijima. Često me zovu iz Ukrajine, s Kosova, iz Iraka, Nagorno-Karabakha i pitaju kako smo riješili integraciju školskog sustava ili kako smo napravili konvalidaciju, kako smo riješili pitanje povratnika, prijelazne policije, oprosta i slično'', navodi Škare Ožbolt.
U par navrata moglo se čuti premijera Andreja Plenkovića kako (u određenom kontekstu više ili manje diplomatski (ne)spretno) spominje model mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović znala je reći da je riječ o velikom i dragocjenom iskustvu Hrvatske iz razdoblja nakon Domovinskog rata i da ga je spremna podijeliti sa svim državama u svijetu koje prolaze slično iskustvo. Međutim, čak ni nakon gotovo 20-ak godina stare inicijative niza organizacija civilnoga društva, koje se bave ljudskim pravima i izgradnjom mira, da Hrvatska 15. siječnja, uz proslavu obljetnice međunarodnoga priznanja slavi i mirnu reintegraciju kao Dan izgradnje mira i međunacionalnog povjerenja, ni ove godine još uvijek nema konkretnog odgovora s Pantovčaka, kao ni s drugog brda na kojemu stoluju Sabor i Vlada.
Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Kolinda Grabar Kitarović
Na naše upite o nasljeđu i budućnosti mirne reintegracije šute dok odzvanja pitanje: Zašto je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?
''Ja se često pitam zašto Hrvatska danas radije u međunarodne misije šalje vojnike, a ne mirotvorce. Pa mi imamo više od 200 mirotvoraca izgrađenih na uspostavi mira s velikim iskustvom i znanjem koji mogu pomoći uspostavi mira više nego vojnici. Bljesak i Oluju slavimo jer su to bile naše velike vojne pobjede, a mirnu reintegraciju prešućujemo, kao da je se stidimo, kao da nam je ona nametnuta i da je nismo htjeli, a njen efekt je još veći. Ipak mislim da će doći vrijeme kada će pobjeda u miru ima veću snagu od pobjede u ratu'', uvjerena je Škare Ožbolt.
No, koliko god mirna reintegracija ima svoje dobre strane, obrazovanje je područje koje najbolje pokazuje nedostatke ovog procesa, a na to upozorava Puharić: ''Odvojeno školovanje srpske i hrvatske djece u Vukovaru i okolnim područjima danas pokazuje izuzetno štetne rezultate. Škole ne uspostavljaju međuetničke kontakte djece niti okruženje u kojem će doći do društvene integracije, one su upravo suprotno od toga, institucije podjele i razdvajanja''.
Kako bismo živjeli u društvu koje je inkluzivno i cijeni poštivanje različitosti, napominje, ovakav način obrazovanja i interakcije mladih je potrebno promijeniti: ''Stoga je važno da političari preuzmu odgovornost i prestanu koristiti rat, patnju žrtava i podjele za politički profit''.
