Frontmen vječno posebnih i inspirativnih The Smiths, Oscar Wilde pop glazbe, radikalni vegan, opori cinik i veliki indie pjesnik nepunih godinu dana nakon Zagreba posjetio je i Ljubljanu, gdje je u subotu nastupio pred (samo) ugodno popunjenom Halom Tivoli.
Samim time, usporedbe između ta dva koncerta nemoguće je izbjeći, posebno jer su se, iako pripadaju istoj turneji, ipak razlikovali. Pojednostavljeno, rekao bih da sam u zagrebačkom koncertu više guštao ja, a u ovome što smo jučer vidjeli i čuli sam Morrissey. No, krenimo od početka.
(FOTO: Boštjan Tacol)
Hala Tivoli svima starijima od 35 predstavlja jedan mali vremeplov u dane socijalističkih sportskih dvorana koje su izgledale potpuno identično kada bi se u njima održavao Boom festival, koncerti mlađahnih novovalnih zvijezda i ogledi košarkaških ili hokejaških klubova. To se prvenstveno odnosi na interijer koji se gotovo nimalo nije promijenio otkad sam ga prvi puta posjetio ranih devedesetih. S druge strane, zvuk je bio savršen, što je dodatno istaknulo svu snagu i kvalitetu Mozzerovog pratećeg benda koji danas, s iznimkom vjernog mu gitarističkog kompanjona Boza Boorera, sačinjavaju isključivo američki glazbenici.
Koncert je otvorila „Suedehead“ kojom je nekoć davno i započeo samostalnu karijeru, nakon čega se okrenuo pjesmama novijeg datuma, što je zasigurno razočaralo one koji su željno iščekivali klasike Smithsa. Iako se i mene može ubrojiti u tu skupinu, moram reći kako u potpunosti razumijem i podržavam njegovu odluku da sve rjeđe izvodi „There Is A Light That Never Goes Out“ ili „How Soon Is Now“ koju je, istini za volju, prošlog prosinca odsvirao na Velesajmu.
(FOTO: Boštjan Tacol)
Budimo realni, taj je mitski manchesterski bend svirao samo pet godina, dok bez Johnnyja Marra, Mikea Joycea i Andyja Rourkea nastupa već punih 27. „Boje“ Smithsa tako su u Ljubljani branile samo pjesme s iznimno snažnom porukom, na bisu odsvirane „Meat Is Murder“, „What She Said“ i „Queen Is Dead“. Ovu prvu, kao i obično su na videozidu pratile snimke kasapljenja i ubijanja životinja, što je uz naglašeno psihodeličnu i eksperimentalnu glazbenu pratnju djelovalo stvarno zastrašujuće. Mora se, međutim, priznati da je, najavivši je kao pjesmu o „najvećoj prijetnji tebi i meni“, zazvučao pomalo tragikomično.
Ni u kom slučaju ne podržavam mučenje životinja, no mislim da u trenutku kada su Europu preplavile stotine tisuća izbjeglica, a svijetom vladaju banke i bogate korporacije, ipak imamo puno većih problema. „Smrt kraljice“, pak, izvedena je ispod fotomontaže na kojoj nam je pokazivala dva srednja prsta, a vrijedi spomenuti i kako ju je Moz otpjevao podjednako energično i bijesno kao u vrijeme snimanja istoimenog albuma. Prije toga, tijekom nešto više od 90 minuta nastupa (ako ne brojimo uvodno nizanje važnih mu videospotova i inserata iz dokumentaraca) vrlo uvjerljivo su odsvirane i „Kiss Me A Lot“, „You Have Killed Me“, „First Of The Gang To Die“ i „World Peace Is None Of Your Business“, dok je „Ganglord“, praćen snimkama policijskog iživljavanja i premlaćivanja osumnjičenih, bio možda i najdojmljiviji trenutak večeri.
(FOTO: Boštjan Tacol)
„Throwing My Arms Around Paris“, po mišljenju potpisnika ovih redaka, stvarno više nikad ne mora uvrstiti u svoju set-listu, a i veličanstvena „Everyday Is Like Sunday“ ovom se prigodom pomalo izgubila u nečem što je trebalo biti dovođenje publike do vrhunca. Zato su „Istanbul“ i „The Bullfighter Dies“ zvučale neusporedivo bolje od studijskih verzija te iskazale iznimnu sviračku eklektičnost Morrisseyjeve prateće ekipe.
Posljednjih godina pogledao sam i nekoliko koncerata Johnnyja Marra te sa sigurnošću mogu reći kako je Morrissey danas, posebno na bini, neusporedivo eksperimentalniji, alternativniji i uzbudljiviji od svog nekadašnjeg skladateljskog partnera koji ipak već dugo igra na sigurno. Zbog svega toga, a i zavidne forme koju je pokazao i ovoga puta, zaista je teško predvidjeti što nam sprema u budućnosti. A to je nešto čime se malo tko od njegovih suvremenika može pohvaliti.
