Na Dan rada Tena Šimonović Einwalter, pučka pravobraniteljica i predsjedavajuća Europske mreže tijela za jednakost (Equinet) u Otvorenom uvodniku RTL.hr-a o jednom od najčešćih oblika diskriminacije, onom u zapošljavanju i na tržištu rada.
Koliko ste puta vidjeli oglas – tražimo prodavačicu? Ili konobara do 30 godina? Poznajete li nekoga kome nije ponuđen novi ugovor o radu na određeno vrijeme samo zato što je često bio na bolovanju? Ili nekoga tko je ostao bez promaknuća jer je prebolio tešku bolest? Jeste li ikada svjedočili ponižavajućem ili uvredljivom ponašanju prema kolegi zbog njegove nacionalnosti ili vjere? Ili znate ženu koja je dobila otkaz nakon što je ostala trudna ili jer ima malo dijete pa je češće na bolovanju radi brige o njemu? Zvuči poznato, da. Ali velike su šanse da bi sud rekao i da je - protuzakonito.
Ovo su primjeri moguće diskriminacije, a najčešća je upravo u svijetu rada. Tako barem pokazuju pritužbe koje primamo još od 2009. godine, otkako je na snazi Zakon o suzbijanju diskriminacije, i od kada institucija koju vodim djeluje kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije.
Zašto baš rad i zapošljavanje? U suštini diskriminacije su odnosi moći, a upravo su oni itekako prisutni u svijetu rada – moć ima onaj koji odlučuje tko će biti zaposlen, kako će radni zadaci biti raspoređeni, tko će dobiti povišicu ili promaknuće. Manje očit prostor za diskriminaciju su i odnosi među kolegama, recimo ako je najnemoćniji među njima meta uznemiravanja drugih, meta riječi i/ili postupaka koji ugrožavaju njeno ili njegovo dostojanstvo.
Stariji radnici u većem riziku
Specifičan rizik je prisutan u velikim kompanijama, gdje je duga linija između donositelja odluka na vrhu i najniže pozicioniranih radnika, koje je onda lako depersonalizirati i svesti na broj, ponekad i pod utjecajem stereotipa i predrasuda – recimo, da su stariji manje sposobni od mladih, što misli svaka treća osoba koja je sudjelovala u našem istraživanju iz 2016.
I nemali broj puta smo u ispitnim postupcima osvještavali poslodavce da su tijekom restrukturiranja u nepovoljniji položaj doveli starije radnike i one sa zdravstvenim poteškoćama, koji su češće prebačeni na niže plaćena radna mjesta ili proglašeni tehnološkim viškom, nego oni koji ne dijele te karakteristike. Konkretno, čak 57% svih radnika na listama tehnološkog viška u 2020. bilo je starije od 50 godina.
Nažalost, često su prisutne zablude da tržišna utakmica dozvoljava stavljanje isključivo profita kao prvog i jedinog cilja, bez dovoljno razmišljanja o pravima radnika. Ali autonomija poslodavaca u donošenju poslovnih odluka ne znači da nemaju obvezu postupati u skladu sa Zakonom o suzbijanju diskriminacije, a dobri poslovni rezultati ne bi smjeli imati isključivi prioritet u odnosu na pravo radnika da ne bude diskriminiran.
Jasno je da poslovni sektor postoji zbog stvaranja profita, što je legitimno, dapače, govoreći iz pozicije zaštitnice ljudskih prava i jednakosti, to je i poželjno jer, između ostalog, tako „pune“ državni proračun iz kojeg se onda osigurava podrška najranjivijima. Međutim, važno je osvijestiti i da poslovnim odlukama utječu na atmosferu i vrijednosti u društvu, a to se odnosi i na pravo radnika da ne budu diskriminirani. Brojni su pozitivni načini na koje neki to biraju raditi – projekti društveno odgovornog poslovanja ili pristupanje Povelji o raznolikosti, koju je u Hrvatskoj potpisalo 90-ak poslodavaca. Naravno, ključno je da organizacija uistinu „živi“ ove vrijednosti i standarde.
Članstvo u stranci za posao čistačice
Zabluda je i da su nepovoljnijeg postupanja pošteđeni zaposleni u javnom sektoru i državnoj službi. Neću zaboraviti priču gospođe kojoj je rečeno da bi se trebala učlaniti u jednu stranku ako želi dobiti posao spremačice u domu za starije, međutim kada se učlanila, posao je ipak dobio netko drugi (tko je član iste stranke – ali dulje). I iako nam praksa govori da je u javnom sektoru česta sumnja u diskriminaciju temeljem političkog uvjerenja, niti ovaj sektor nije pošteđen nepovoljnog postupanja i temeljem drugih osnova, poput primjerice diskriminacije starijih službenica temeljem dobi.
Sve su to već poznati problemi, za koje smo dali niz preporuka poslodavcima, sindikatima, nadležnim ministarstvima i Vladi. A novi se naziru, ili su već stigli – tijekom epidemije i zbog rada od kuće, u riziku od diskriminacije su tijekom najgore faze bili osobito samohrani roditelji ili oni koji si zbog svog imovnog stanja nisu mogli priuštiti računala, a poslodavci im ih nisu osiguravali. S velikom pažnjom pratimo i moguću diskriminaciju zbog (ne)cijepljenja, posebice ako to poslodavci budu izričito zahtijevali od onih koji se ne mogu cijepiti. Ne zaboravimo i ne tako daleku, „pametnu“ budućnost – digitalizacija, automatizacija i umjetna inteligencija sve su prisutniji i u radnim procesima, pogotovo onim koji su niže plaćeni i predviđeni za manje kvalificirane radnike, pa će gubitak tih radnih mjesta također utjecati na socijalne razlike. Kako dobro povezati obrazovni sustav i svijet rada tema je već dugo, ali posebice sada, u vrijeme tzv. Četvrte industrijske revolucije, kada današnji mladi ni ne znaju koji će uopće poslovi postojati u budućnosti.
Što je onda naš put naprijed, u društvo u kojem će svi imati jednake šanse za zapošljavanje na radnom mjestu koje odgovara njihovim kvalifikacijama, i u kojem će diskriminacija biti lako prepoznata i zapravo idealno rijetka pojava?
Najvažnija od svega je edukacija, kako za sve koji sudjeluju u poslovnim odlukama, pogotovo vezanima uz ljudske resurse, tako i za same radnike, upravo kako bi znali u kojim situacijama se i kako točno mogu zaštititi. Naravno, vratimo li se osnovama, najveća odgovornost opet je na državi, koja mora osigurati poštivanje ljudskih prava i jednakosti kao temeljnih ustavnih vrijednosti, a što nije moguće bez edukacije, kao i osigurati današnjim mladima znanje i vještine za novo doba.
