Odvjetnica Vanja Jurić u ožujku je imenovana u Stručnu skupinu Europske komisije za tzv. SLAPP tužbe. Riječ je o "strateškim" tužbama koje su neutemeljene ili pretjerane, a usmjerene su prema zastrašivanju i ušutkivanju onih koji postavljaju pitanja od javnog interesa - novinara, aktivista i udruga. Riječ je o pravoj prijetnji za slobodu izražavanja i demokraciju, kaže Vanja Jurić koja u Otvorenom uvodniku RTL.hr-a piše o tužbama koje pokreću moćni dužnosnici, političari i poslovni ljudi protiv novinara koji problematiziraju njihovo javno djelovanje.
Hrvatsko novinarsko društvo počelo je prije nekoliko godina javno objavljivati godišnje podatke o broju postupaka koji se u Hrvatskoj vode protiv novinara, urednika i medijskih nakladnika. Za javnost je taj broj, koji se kreće oko tisuću aktivnih postupaka, vjerojatno bio šokantan, međutim, Hrvatska je već dugo, na razini Europe, jedna od zemalja u kojoj su mediji izloženi najvećem broju tužbi. Radi se o različitim vrstama postupaka, ali najčešće o tužbama za naknadu štete, u kojima se od medija ili novinara traži isplata novčane odštete, radi tzv. duševnih boli. Značajan broj tih postupaka pokreću političari, dužnosnici, suci, moćni biznismeni i korporacije zbog tekstova u kojima novinari problematiziraju njihovo javno djelovanje.
Aktualni i bivši ministri tuže medije zbog izvještavanja o neskladu u njihovoj imovini, dužnosnici podnose tužbe zbog tekstova o njihovoj ranijoj osuđivanosti za kaznena djela, velike korporacije traže isplatu štete radi objave njihove e-mail prepiske s državnim vrhom, suci tuže zbog problematiziranja sudskih odluka koje su donijeli, a javni servis zbog izvještavanja o programu i trošenju novca pretplatnika.
Strategic Lawsuits against Public Participation
Konkretnije, bivši ministar Tolušić podnio je desetak tužbi protiv različitih medija, zbog izvještavanja o njegovim imovinskim karticama, a Mijo Crnoja zbog izvještavanja o zemljištu i povoljnom kreditu koji su mu dodijeljeni prije deset godina, iako tamo do danas nije izgradio kuću. Hrvatska turistička zajednica tužila je novinara Paula Bradburyja i traži 50.000,00 kn, zbog kritike promotivne kampanje koju su vodili, a Hrvatska radiotelevizija pokrenula je između dvadeset i trideset postupaka protiv svojih kolega - medija i novinara, zbog kritičkog izvještavanja o situaciji na javnom servisu. Isto tako, sudac koji je petoricu osumnjičenih za teška kaznena djela pustio da se brane sa slobode, od više medija, potražuje iznose koji ukupno premašuju milijun kuna, zato što su kritizirali takvu odluku, iako je njegovu odluku kasnije izmijenila viša instanca. Ovo je tek mali dio takvih primjera.
Ono što je zajedničko svim tim novinarskim prilozima - jest da su bili opravdani, činjenično utemeljeni i provjereni te da se radilo o izvještavanju o pitanjima od značajnog javnog interesa. Svi navedeni postupci, ako se držimo prava i sudske prakse, trebali bi biti okončani u korist medija, a neki od njih već i jesu.
Predmete koje imaju takve karakteristike povezuje i relativno nova skraćenica SLAPP, koja označava tzv. strateške tužbe usmjerene protiv javnog sudjelovanja (Strategic Lawsuits against Public Participation) i zbog kojih je Europska komisija, prije nepunih mjesec dana, imenovala posebnu stručnu skupinu, prepoznajući da se radi o vrsti postupaka koja je karakteristična za cijelo područje EU i koja za posljedicu ima efekte koji su protivni temeljnim vrijednostima Europske unije.
Radi se, dakle, o tužbama koje su uglavnom usmjerene protiv novinara, medija, aktivista i njihovih organizacija, koji svojim javnim djelovanjem, utemljeno i opravdano, progovaraju o pitanjima od javnog interesa. Može se raditi o otkrivanju različitih društvenih ili političkih afera, kritiziranju vlasti, političara, dužnosnika ili korporacija, čije je djelovanje, iz bilo kojeg razloga, važno za društvo. Ne radi se, dakle, samo o medijima, iako su oni najčešće sa druge strane SLAPP-a. U Hrvatskoj postoji i niz primjera u kojima su žrtve takvih postupaka nevladine organizacije, aktivisti i zviždači.
Financijsko iscrpljivanje
Za razliku od drugih vrsta sudskih postupaka, primarni cilj tzv. SLAPP tužbi nije zaštita nekog prava ili interesa tužitelja (i ishođenje sudske presude kojom se ta prava ostvaruju), već prevladava uvjerenje da se njihova svrha ispunjava već samim podnošenjem tužbi, postavljanjem visokih tužbenih zahtjeva i vođenjem dugotrajnih, a često i skupih sudskih postupka. Jedna od glavnih karateristika ovakvih tužbi je da one, u svojoj biti - nisu osnovane, odnosno da je već od početka uglavnom jasno da ne postoji valjani (činjenični i pravni) temelj te da konačan uspjeh tužitelja u postupku nije izgledan. U tim se postupcima, u kojima se traže isplate štete od nekoliko desetaka tisuća kuna, skoro pa i potpuno neovisno o njihovim ishodima - dugotrajnošću i financijskim iscrpljivanjem - pokušava izvršti pritisak na osobe ili organizacije koje progovaraju o nekom društvenom problemu i na taj ih način, legalnim putem, kazniti i zastrašiti.
S obzirom da su „veći“ mediji konstantno izloženi sudskim postupcima, u kojima kumulativni iznosi koji se potražuju tužbama, dosežu i više milijuna kuna, jasno je da se radi o ozbiljnom pritisku. Problem je još očitiji kada su takvim tužbama izloženi pojedinci – novinari ili aktivisti osobno ili neprofitni mediji, kojima se pokretanjem i vođenjem takvih postupaka u pitanje doslovno dovodi i egzistencija.
Prijetnja slobodi izražavanja
Radom domaćih i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom slobode izražavanja i medijskim slobodama, ova vrsta tužbi - koje zapravo postoje oduvijek - napokon je dobila ime i prepoznata je na razini Europske unije kao prijetnja slobodi izražavanja. Zato je imenovana i stručna skupina profesionalaca s područja cijele EU, koja će Europsku komisiju savjetovati u procesu stvaranja sustava zaštite od takvih tužbi (i u smislu zakonodavstva i u smislu općih politika) i uvođenju „osigurača“ koji će takve tužbe onemogućiti ili barem ograničiti.
Ako pogledamo samo Hrvatsku, danas ili u posljednjih trideset godina, trebalo bi biti potpuno jasno da gotovo ništa što je doista važno - o politikama, kriminalu, društvenim problemima i teškim aferama, ne bismo znali bez medija. Ne bismo znali skoro ništa o imovini smijenjenih ministara, teškim optužbama za korupciju i organizirani kriminal, problemima zdravstvenog sustava u borbi s korona virusom ili nedostacima sustava socijalne skrbi.
Psi čuvari
Stvar je u tome da je uloga medija, kao i uloga aktivista i organizacija koje se bave otkrivanjem različitih društvenih anomalija i informiranjem javnosti o tim problemima, potpuno nezamjenjiva u svakom demokratskom društvu. Bez njih, demokracija, koja podrazumijeva kontrolu javnosti nad svim političkim i društvenim procesima, naprosto ne postoji. Bez tzv. javnih pasa čuvara, što su najčešće (ili najvidljivije) mediji, ne bismo znali što se događa u društvu, a posebno u politici. U Hrvatskoj je taj primjer toliko bjelodan, već samo gledajući afere koje su mediji otkrili ili pomogli otkriti i objaviti, u posljednjih par godina.
Zato je, za svako demokratsko društvo, nužno štititi slobodu izražavanja i medijske slobode, koliko god i dokle god je to potrebno. Radi se pravima i slobodama koji su, bez ikakvog preuveličavanja, pretpostavka svake demokracije. Isto tako, njihova zaštita ne znači samo osiguravanje „obrane“ u sudskim postupcima, već i stvaranje društvenog okruženja u kojem svaki novinar, medij i aktivist može raditi slobodno i neovisno. SLAPP tužbe i autocenzura koju one mogu uzrokovati simbol su svega suprotnog tim vrijednostima.
