Da nam je netko prije godinu dana rekao da ćemo ovako živjeti, vjerojatno bismo se svi dobro nasmijali. Na žalost danas više nikome tko ozbiljno shvaća težinu cijele ove situacije nije do smijeha. Iza bolničkih zidova odvija se pravi rat-sve bolnice žive od danas do sutra, planova čak i za blisku budućnost je malo. Budućnost nas zdravstvenih radnika kao da ne postoji.
Postoji samo stvarnost na radnim mjestima sa slikama i mirisom smrti, brojnim uzdasima ljudi koji love zadnje molekule kisika, s očajnim pogledima bezbrojnih pacijenata koji kratkim dahom upozoravaju koliko im je stanje ozbiljno. Brojimo svaki dan grozničavo krevete po bolnici, listamo hrpe nalaza tražeći one koji su se popravili dovoljno da mogu kući jer za njihov krevet već imamo brojne druge. Brojimo respiratore. Svakodnevno. Više puta dnevno. Stresemo se na zvuk vozila hitne pomoći jer ne znamo što s njime stiže. Naša realnost je strašna.
U potpuno drugoj ljudi sjede po kafićima, na kućnim zabavama, natiskani jedni na druge u crkvama, na vjenčanjima, u noćnim klubovima. Smiju se našim apelima. Oni ne moraju razmišljati kud će sa životno ugroženim pacijentom i da li ima dovoljno respiratora u bolnicama. Ali će neki od njih završiti na tim istim respiratorima samo to još ne znaju. Veliki broj bolničkih postelja u svim hrvatskim bolnicama pretvoren je u takozvane COVID krevete. I svaki dan se traži krevet više.
Odavno nema osoblja
Odavno nemamo dovoljan broj adekvatno educiranih liječnika i medicinskih sestara za zbrinuti sve te pacijente. Anesteziologa, internista, infektologa nema dovoljno za ovu situaciju, pa pacijente s COVID upalama pluća liječe ginekolozi, kirurzi, dermatolozi, oftalmolozi. Zahvaljujemo kolegama na pomoći, ali oni se za to nisu školovali, niti za liječenje takvih bolesti imaju odgovarajuće kompetencije. Da li je ovakvom organizacijom rada sve u skladu sa zakonima RH ili je ipak došlo do njihova kršenja
Tko će na kraju odgovarati za moguće neželjene događaje proizašle iz manjka kompetencija kolega jednostavno gurnutih u vatru tog kaosa? Spomenuti treba i činjenicu da se "tzv" edukacija provodi u hodu i upitno je da li je dostatna i adekvatna za sve što je potrebno u ovoj novonastaloj situaciji?
I onda na cijeli ovaj kaos politika i njeni vjerni vojnici čvrsto drže priču o stabilnom sustavu. Očito vidimo situaciju različitim očima - mi koji u njoj radimo i oni koji u njoj fizički nisu, ali o njoj progovaraju. Što je uopće u zdravstvenom sustavu danas stabilno?
Spašavamo živote, ne političke karijere
Svaki dan se navrat-nanos prilagođavamo novim situacijama i rješavamo ih većinom sami. Kolege iz malih bolnica grozničavo nazivaju Klinike doslovno moleći za premještaj pacijenta kada ponestane respiratora. Odgođeni su brojni ambulantni pregledi i pretrage jer ih naprosto nema više tko raditi. Pacijentima je uskraćena zdravstvena skrb kakvu su imali. Popunjavamo brzinom svjetlosti COVID bolnicu u Dubravi i pitanje je dana kada će se zatvoriti, nakon što je mjesecima Infektološka klinika zatrpana pacijentima s koronom bez mogućnosti proširivanja kapaciteta. I onda u konačnici sve bolnice postaju COVID bolnice i liječe te bolesnike, a na račun smanjenog kapaciteta za sve ostale bolesti i stanja. A brojevi neumoljivo rastu.
Raste broj smrti od korone, ali u tom broju nisu i smrti od niza drugih stanja i bolesti koje sada padaju u drugi plan. Pokušamo li s profesionalnog aspekta govoriti o stvarnoj situaciji onda nas se zove politikantima premda je politika zadnje što nam sada pada na pamet u ovoj borbi sa epidemijom. Bilo bi očito najbolje da šutimo i pretvaramo se da je sve "stabilno" i "pod kontrolom". Ali nećemo, jer je naš posao spašavanje ljudskih života, a ne političkih karijera.
Cijeli svijet se bori s ovom ugrozom i jasno je da nitko nije kriv za pojavu virusa. Upravo zato smatram da progovarati istinu ne znači biti neprijatelj, nego iskren sugovornik sa dobrim namjerama koji grčevito pokušava biti dio rješenja ove situacije.
