Uoči premijere filma "Kumek" koji se bavi likom i djelom i vladanjem Milana Bandića na RTL-u u petak navečer (u 22 sata), Otvoreni uvodnik RTL.hr-a piše Dario Juričan, redatelj, producent, scenarist i političar i politički aktivist čiji su dokumentarni filmovi izazvali prave potrese. Za RTL Juričan ne piše samo o "Kumeku", već općenito o tome kako se rade dokumentarni filmovi, te predstavlja case study na hipotetskom primjeru Dragana Kovačevića.
Film 'Kumek' moj je treći dugometražni dokumentarni film iz ciklusa 'Gazda'. Cijela priča o tom serijalu počela je 2014. godine, kad sam razgovarao s urednicima medija i pitao ih - koje su tabu teme? U to je vrijeme postojala jedna korporacija koja se zvala Agrokor, a u njoj je stolovao gospodin o kojem se nije puno znalo. Ni kako je došao do novca, ni kako je postao tako velik da ga se svi boje.
Ta pitanja postavljali su samo rijetki i to uglavnom u malim medijima, onima koji nisu od Agrokora dobivali reklame. Kolege filmaši uvjeravali su me da taj film neće prikazati nijedna televizija. Meni je to bio okidač da ga napravim!
Zajedno s novinarom Sašom Paparellom, u tišini sam tri godine radio film 'Gazda', a ostalo je povijest: Agrokor je preminuo, uskrsnuo je pod imenom Fortenova, a Ivica Todorić pobjegao je u London. Nakon mog trećeg filma 'Kumek' očekujem da Milan Bandić, kojeg odnedavno zovemo Bundić, iskoristi svoje državljanstvo BiH i sve nas iznenadi!
Baze bisera
Prije nego što se kamere uključe, mora se proći kroz dugotrajan istraživački rad.
Primjerice, za film o bivšem šefu Janafa Draganu Kovačeviću prošao bih prvo kroz sve njegove intervjue. Za 'Kumeka' je to bilo stotinjak objavljenih razgovora s gradonačelnikom Bundićem, kad već meni nije htio stati pred kameru.
Iz tih intervjua rade se baze bisera. Za Ivicu Todorića baza je sadržavala oko dvjesto stranica, za Bundića čak četiristo. Pravilo za intervjue jasno je postavljeno - što si na višoj poziciji, možeš i više lagati. Nikad novinar koji postavlja pitanja ne radi naknadni 'fact check', pa sve slatke laži ulaze u opticaj u sirovom stanju.
"Žrtveno janje"
A najslađe o tim kapitalcima lažu njihovi najbliži. Za Dragana Kovačevića otišao bih u Brodske Drenovce kraj Pleternice, gdje mu živi obitelj. Kovačevićev je otac već izjavio: "Moj sin bio je u krivoj stranci, da je u HDZ-u, nitko mu ne bi pakirao!" Uvjeren sam da bi i među susjedima našao sočne izjave kako je Kovačević zapravo žrtveno janje, ako već ne sam Isus Krist. Takvim pričama treba maksimalno dati prostora.
Svakako bih se pozabavio i njegovim školovanjem. Uz sve te priče o njegovim uspjesima, veliki menadžer Dragan Kovačević, koji tvrdi da je, eto, baš on od Janafa napravio međunarodno relevantnu kompaniju, ne govori engleski.
Ali prave stvari ipak su se odigrale u Zagrebu. Tu je Dragan Kovačević radio, tu je sakupljao prijatelje, osam stanova, i ono najbolje - bio je lake ruke s novcem kojim je raspolagao.
Razumno je pretpostaviti da je Kovačević taj novac stavljao u više košara. I zato sada vlada ta silna nervoza od Pantovčaka do Banskih dvora, koji se tjednima međusobno glođu. U filmu bih definitivno igrao na tu, neskrivenu nervozu.
Istraživanje je rat s institucijama
Iza svakog filma stoji na stotine popijenih kava s prijateljima i poznanicima. Neke kave budu beznadno neinformativne, druge vam promijene život.
Istraživanje je i tihi rat s institucijama. Za film 'Kumek' poslao sam više od dvije stotine zahtjeva za pristup informacijama. One najgore, Zagrebački holding, tužio sam Povjereniku za pristup informacijama najmanje pedeset puta. Na neke informacije čekao sam po dvije godine, na veliku većinu zahtjeva nikad mi nije odgovoreno. Jesam li očajavao? Nisam, time što mi ne odgovaraju na određena pitanja shvatio sam što ih žulja pa još više okrenuo fokus istraživanja baš na ta pitanja.
Dragan Kovačević ima prilično visoko mišljenje o sebi, zato je nakon izlaska iz Remetinca pred novinare stao kao kauboj. Na postavljena pitanja zapravo nije odgovarao, već je pokušavao skrenuti priču u mirne, poznate rukavce. Uvjeren sam da bi on pristao na intervju za film.
U filmu bih svakako u igranim scenama rekonstruirao bizarluke:
bacanje mobitela u Savu, ronioce koji ganjaju te mobitele,
gostovanje Zorana Milanovića u famoznom klubu u
Slovenskoj, kao i dolazak Jakova Kitarovića i
Kreše Peteka u taj isti podrum.
Da show bude veći, zvao bih osobe iz stvarnog života da glume
same sebe. Uputio bih im javni poziv i brižljivo snimao njihove
reakcije.
Ono što svaki film mora imati jak je sukob ili dilema. Kod Dragana Kovačevića ne bih igrao na sukob, nego na dilemu. I to ne na dilemu je li on dobar ili loš lik, nego proizlazi li cijela nervoza oko slučaja Slovenska iz nepoznanice - koga je sve pomazila njegova ruka?
Dragan Kovačević strašno je zahvalan materijal, vrhunski majstor u rangu Todorića, odbjeglog tajkuna Miroslava Kutle i kralja adventa Denisa Mohenskog. Zato i može izgovoriti nakon izlaska iz Remetinca cijeli niz bisera:
“Ja sam se bavio biznisom. Izmišljaju stvari.”
“Ovo je sustav koji ne vodi ničemu.”
“Kod nas je sve što se dobro radi kriminal.”
I jedan klasik koji izgovaraju svi upetljani u kriminal: “U Hrvatskoj će vam sve oprostiti osim uspjeha!”
Evergreeni za moje uši.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
