Dr.sc. Iva Tomić glavna je ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca kamo je došla iz Ekonomskog instituta Zagreb. Godinama se bavila temama vezanima za tržište rada, ekonomiku rada i mirovinske sustave. Za Otvoreni uvodnik piše o tome kako je koronakriza utjecala na ekonomiju i zapošljavanje, u Hrvatskoj, ali i šire, te kako će se tržište rada ponašati u budućnosti, kako možemo očekivati da će se mijenjati naši poslovi i mogućnost zaposlenja.
Gotovo cijelo proteklo desetljeće, odnosno od posljednje
ekonomske i financijske krize iz 2008. i 2009. godine, suočavamo
se s ogromnim promjenama na globalnom tržištu rada. Procesi
globalizacije i digitalizacije doveli su do pojave novih oblika
zapošljavanja, ali i do novog načina obavljanja postojećih
poslova, odnosno do novih poslovnih modela kao što je rad preko
platformi.
Dodatno, u ovom razdoblju došlo je do veće polarizacije na tržištu rada jer je rast zapošljavanja bio najsnažniji na dobro plaćenim i slabo plaćenim poslovima, a najslabiji na srednje plaćenim poslovima. Slijedom toga, naglasak u ekonomskim politikama diljem svijeta bila je prilagodba zakonodavstva novoj situaciji na tržištu rada, a poseban fokus bio je na unaprjeđenju vještina postojeće radne snage te stvaranju vještina za 21. stoljeće onih koji tek ulaze u svijet rada.
Međutim, početkom 2020. nastupila je još jedna globalna kriza, ovog puta uzrokovana vanjskim čimbenikom, koja će po svojoj snazi izgleda biti i jača od takozvane Velike recesije iz 2008. i 2009. godine. Hoće li ona izmijeniti, unazaditi ili ubrzati već započete promjene na tržištu rada ostaje nam za vidjeti u nadolazećem razdoblju; međutim, ono što je već sada sasvim izvjesno jest da je kriza uzrokovana pandemijom Covid-19 itekako utjecala kako na globalno, tako i na hrvatsko tržište rada.
Četiri puta veći gubitak radnih sati nego 2008.
Primjerice, u najnovijem izvješću Međunarodne organizacije rada (ILO) procijenjeno je kako je tijekom 2020. u odnosu na četvrti kvartal 2019. godine izgubljeno 8,8% radnog vremena na globalnoj razini, što je jednako 255 milijuna radnih mjesta s punim radnim vremenom. Štoviše, gubitak radnih sati u 2020. godini bio je približno četiri puta veći nego tijekom globalne financijske krize 2009. godine.
Ovaj gubitak radnih sati reflektirao se u smanjenju zaposlenosti u 2020. godini u iznosu od 114 milijuna radnih mjesta u odnosu na 2019., od čega je 33 milijuna završilo u nezaposlenosti a čak 81 milijun u neaktivnosti. Slijedom toga, procjenjuje je da je dohodak od rada na globalnoj razini u 2020. godini pao za 8,3% ili 4,4% globalnog bruto domaćeg proizvoda (BDP-a) iz 2019.
Ono što je posebno bitno naglasiti jest da je Covid-kriza imala nejednak utjecaj na tržište rada u različitim zemljama, sektorima, prema zanimanjima ili razini obrazovanja, pa i prema dobi ili spolu. Tako je, prema procjeni Međunarodne organizacije rada, pad zaposlenosti na globalnoj razini bio veći za žene u odnosu na muškarce, ali i za mlade u odnosu na starije radnike.
S druge strane, vidljiv je jasan kontrast između velikog gubitka radnih mjesta u teško pogođenim sektorima (kao što su smještaj i prehrambene usluge, umjetnost i kultura, maloprodaja i građevinarstvo) i pozitivnog rasta radnih mjesta razvidnog u brojnim visokokvalificiranim uslužnim sektorima (poput informacija i komunikacija te financijske i osiguravajuće djelatnosti).
Ovo će dodatno pridonijeti povećanju nejednakosti unutar zemalja, ovisno o njihovoj gospodarskoj strukturi. Istovremeno, postoje značajne razlike među zemljama s obzirom na razinu utjecaja krize na radna mjesta u najteže pogođenim sektorima, što je opet povezano i s time kako su pojedine države reagirale na krizu, odnosno u kojoj mjeri je potporama države spriječen gubitak zaposlenosti i/ili dohotka od rada.
Hrvatsko tržište rada
A kako je koronakriza utjecala na hrvatsko tržište rada? U 2020. broj ukupno zaposlenih, prema privremenim podacima Državnog zavoda za statistiku, pao je za 2,1%, dok je prosječan broj osiguranika pao za 1,2% u odnosu na isto razdoblje 2019. Pritom je, očekivano, najveće smanjenje broja zaposlenih zabilježeno u djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, nakon čega slijede administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Najveće povećanje zaposlenosti u 2020. zabilježile su djelatnosti građevine te informacija i komunikacija. Prosječan broj nezaposlenih u 2020. iznosio je 150.824, što predstavlja povećanje od 17,2%, dok je na razni cijele 2020., stopa registrirane nezaposlenosti iznosila 9,0%, u odnosu na 7,7% u 2019. I prosječne plaće su blago porasle u 2020.
Dakle, iako su na početku same krize najavljivane duboke promjene na tržištu rada koje su trebale promijeniti kompletno funkcioniranje i izgled tržišta rada kakvog poznajemo, gledajući statistiku hrvatskog tržišta rada nakon gotovo godinu dana od početka ove krize možemo zaključiti kako se (još uvijek) nije puno toga promijenilo. Iako prikazane brojke nisu zanemarive, s obzirom da se nalazimo u najdubljoj ekonomskoj krizi od samostalnosti tržište rada je uglavnom uspjelo zadržati pred-kriznu strukturu.
Prisjetimo se samo krize iz 2009.-2014. godine te broja registriranih nezaposlenih pri HZZ-u od preko 400 tisuća. Ono što je sasvim jasno jest da su potpore za očuvanje radnih mjesta uspjele spriječiti kolaps na tržištu rada s obzirom da je sufinanciranje dijela ili cijele plaće od strane države svakako omogućilo i onim poduzećima koja su se našla u problemima zbog koronakrize zadržavanje radnika, odnosno očuvanje radnih mjesta. S druge strane, znamo i da jedan dio radnika cijelo ili većinu ovog vremena radi izvan svog standardnog mjesta rada, odnosno izvan ureda, iako nemamo precizne informacije o kojem broju radnika se radi.
Prema istraživanju Eurofounda, gotovo 30% anketiranih osoba u Hrvatskoj je zbog koronakrize prešlo na rad na daljinu, dok je tijekom ljetnih mjeseci više od 30% anketiranih radilo „od kuće“, iako ih prije krize više od 75% nikada nije iskusilo takav način rada.
Moguća otpuštanja
Međutim, bit će i više nego izazovno povećati zaposlenost u 2021. Jednim dijelom zbog klasičnog kašnjenja oporavka tržišta rada za oporavkom ukupne gospodarske aktivnosti, ali svakako i zbog ograničene dostupnosti adekvatne radne snage na (domaćem) tržištu rada, kao i potencijalno ograničenog sezonskog zapošljavanja zbog neizvjesnosti vezanih uz oporavak turizma.
Ne treba zanemariti ni mogućnost da jedan dio gospodarstva ni uz potpore HZZ-a neće moći održati poslovanje što znači i određena otpuštanja radnika u 2021. godini. Primjerice, već početkom siječnja broj nezaposlenih se počeo povećavati pa je tako po prvi puta od početka korona-krize prešao brojku od 160 tisuća a mjesec je završio sa 165.345 nezaposlenih u evidenciji HZZ-a. Na kraju siječnja broj zaposlenih bio je, pak, tek 0,3% a broj osiguranika 0,5% manji u odnosu na isti mjesec prethodne godine.
Nadalje, iako je potražnja za radom u 2020. godini bila oko 30% manja nego u 2019. godini, ohrabruje i rast broja oglasa za zapošljavanje vidljiv početkom ove godine.
Koronakriza je svakako ubrzala proces digitalizacije poslovanja u svim sektorima, te se stoga očekuje nastavak potražnje za radnicima u sektoru informacija i komunikacija i tijekom 2021. S druge strane, iako je jedan dio infrastrukturnih investicija „na čekanju“, zbog posljedica potresa u Zagrebu i okolici te Sisačko-moslavačkoj županiji očekuje se i pojačana potražnja za radnicima u građevinskom sektoru.
S obzirom da se očekuje i nešto bolja turistička sezona u odnosu na 2020., mogla bi rasti potražnja i za radnicima u tom sektoru u odnosu na 2019. Međutim, konkretne posljedice koronakrize na tržište rada bi se mogle realizirati tek nakon što isteknu državne potpore, što osim potpora za očuvanje radnih mjesta uključuje i mogućnost pokrivanja fiksnih troškova, ali i odgode i otpise određenih davanja državi te moratorije na kredite. Tu bi prvenstveno mogla „stradati“ poduzeća u uslužnim djelatnostima, koja su najviše i pogođena pandemijom, s time da od utjecaja krize nije izuzeta ni proizvodnja s obzirom da ona ovisi ne samo o domaćoj nego i o inozemnoj potražnji.
Ono što bi se svakako moglo pokazati kao problem je nedostatak radne snage u onim sektorima gdje će postojati potreba za novim zapošljavanjem. Primjerice, u anketi koju je HUP proveo među svojim članicama krajem prošle godine gotovo petina (19%) ispitanih smatra kako će im najveći izazov u poslovanju tijekom 2021. predstavljati upravo nedostatak adekvatne radne snage na (domaćem) tržištu rada.
Povrh toga, i lista deficitarnih zanimanja koju je usvojilo Upravno vijeće HZZ-a sugerira da na domaćem tržištu rada postoji nedostatak radnika upravo u sektorima koja trenutno najviše zapošljavaju – građevini i ICT-u.
Promjena definicije pojma rada
Ako pogledamo dalje u budućnost, sigurno će doći i do određenih strukturnih promjena i na tržištu rada. Kriza uzrokovana pandemijom Covid-19 svakako je utjecala i na promjenu organizacije poslovanja te redefiniranje uloge rada. Zaposlenici su postali centar svake organizacije što će u budućnosti biti još više naglašeno. Rad na daljinu, barem povremeni, u mnogim poduzećima će postati pravilo a ne iznimka. Posebice kada se jednom to i zakonski uredi kako spada.
Međutim, to se prvenstveno odnosi na visokoobrazovana i zanimanja s višim dohotkom. S druge strane, dio radnika koji će ostati bez svojih radnih mjesta u pravilu pripada onom dijelu radne snage s manjim dohocima i nižom razinom obrazovanja. Takvi procesi bi mogli dovesti do produbljivanja nejednakosti na hrvatskom tržištu rada.
Trebamo promjenu
U narednom razdoblju u Hrvatskoj puno se očekuje od EU fondova a znamo da je više od 50% sredstava namijenjeno za digitalnu transformaciju i zelenu tranziciju pa će se zasigurno tome morati prilagoditi i tržište rada. S očekivanom promjenom strukture gospodarstva, svakako će se mijenjati i struktura radne snage.
To znači da će biti potrebno prilagoditi i vještine i znanja radne snage odnosno, osim reforme samog obrazovnog sustava, bit će potrebna ulaganja u tzv. dokvalifikaciju i prekvalifikaciju (engl. upskilling and reskilling) ne samo nezaposlenih nego i zaposlenih osoba.
Ako pak želimo ubrzati ekonomski rast i dostići neke od razvijenijih EU zemalja članica, svakako će biti potrebno napraviti značajniju transformaciju i samog tržišta rada koje mora biti znatno fleksibilnije, spremno na brzu prilagodbu te s vještinama i znanjima radne snage koja odgovaraju potrebama modernog tržišta rada.
