Vedrana Pribičević viši je predavač na Katedri za matematiku i ekonomiju Zagrebačke škole ekonomije i managementa, gdje osim ekonomskih predmeta poput Osnova ekonomije, Mikroekonomije i Makroekonomije sudjeluje u izvođenju interdisciplinarnih kolegija poput bihevioralne ekonomije i Economies, Institutions and Societies. U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a pozabavila se utjecajem pandemija na ekonomski razvoj društva.
Zarazne su bolesti neraskidivo povezane s ljudskim napretkom, a svijet u kojem živimo duboko je obilježen i oblikovan šokovima koje su na populaciju imali patogeni sa kojima smo se susretali kroz povijest. Pandemije su oduvijek imale transformativne učinke na ekonomiju, a pandemija koronavirusa neće biti iznimka. Da bi smo shvatili prepreke i prilike koje postavlja pred nas, vrijedi se kratko osvrnuti na ekonomsku povijest pandemija.Neke od velikih pandemija smatraju se i nečime što ekonomisti koji se bave proučavanjem institucija zovu "kritičnim spojnicama" (engl.critical juncture) – događajima koji su promijenili tijek razvoja društva te omogućile nastanak novih političkih i ekonomskih institucija.
Tri velike pandemije
Povijesno gledano, tri velike pandemije imaju taj status: Crna Smrt 1349.godine, skup pandemija uslijed kolonizacije američkog kontinenta i pandemija influenze iz 1918.godine. Pandemija bubonske kuge sredinom je 14.stoljeća ubila čak 16% svjetske populacije kroz tri godine, predominantno u Europi i Bliskom istoku. Na taj je način pandemija stvorila ogroman manjak radne snage na feudalnim imanjima, što je dovelo do drastičnog rasta nadnica. Poljoprivredna se proizvodnja preusmjerila sa ratarstva na stočarstvo gdje za oranje nije bila bitna fizička snaga, što je u konačnici povećalo potražnju za radom kojeg mogu obavljati i žene. Nadnice žena su tako rasle kao i prilike za zaposlenje, a one su posljedično odgađale brak zbog ulaska u radnu snagu da bi u konačnici postale više financijski neovisne.
To je promijenilo strukturu obitelji; tek oženjeni parovi su tako mogli samostalno živjeti umjesto u intergeneracijskom kućanstvu, a i veći postotak žena je ostajao neudan, što je smanjilo prirodni prirast stanovništva i očuvalo dohodak po stanovniku na relativno visokim razinama. Relativno skup rad učinio je ulaganje u tehnologije koje ga štede isplativijima, što je postavilo pozornicu za Industrijsku revoluciju nekoliko stotina godina kasnije.
Pandemije gripe, velikih boginja i ospica koje su bile posljedica tzv.Kolumbovske razmjene u kojoj su europski kolonizatori i domicilno stanovništvo američkog kontinenta razmijenjivali organizme – pa tako i viruse i bakterije – smatra se u relativnim brojkama najvećim izumiranjem homo sapiensa u ljudskoj povijesti. U nekoliko generacija, američki je kontinent postao doslovno ispražnjen od američkih domorodaca, uz procijenjenih 20 milijuna umrlih, što je iznosilo oko 95% populacije. Velike boginje su dovele i do pada carstva Asteka i Inka, što je bitno olakšalo španjolsku invaziju. No činjenica da je domicilno stanovništvo bilo izrazito osjetljivo na virus velikih boginja i tek mali dio ih je preživio i razvio imunitet, učinilo je obuzdavanje pandemija među europskim naseljenicima također problematičnim.
Najsmjeliji potez jednog vojskovođe
Rat za Američku nezavisnost kojim su efektivno nastale Sjedinjene Američke države ne bi bio uspješan da George Washington nije naredio cijepljenje vojnika što se danas smatra njegovim najsmijelijim i najbitnijim potezom u njegovoj vojnoj karijeri. Posljedično su stope zaraze velikim boginjama pale sa 20 na jedan posto, što je čak uvjerilo i skeptike u Kongresu da trebaju ukinuti zabranu cijepljenja u kolonijama. S hrabrošću i vjerom u znanost koju je tada imao Washington koji je i sam prebolio velike boginje može se mjeriti samo ruska carica Katarina Velika. Ona je dala cijepiti sebe i svoga sina eksperimentalnim cjepivom britanskog doktora Thomasa Dimsdalea kako bi uvjerila svoje podanike da je cjepivo sigurno i djelotvorno, i na taj način spasila živote milijuna Rusa.
Treća je pandemija – ona španjolske gripe 1918.godine – revolucionalizirala je način na koji razmišljamo o zdravlju te koja je uloga države u njegovom očuvanju. Prije Prvog svjetskog rata, društveni pogled na medicinu bio je skoro pa eugenički; siromašne se smatralo genetski inferiornim bićima sklonima bolestima, no rijetko tko je njihovo stanje dovodio u uzročno-posljedičnu vezu sa materijalnom deprivacijom.
Doktori su uglavnom imali privatne ordinacije ili su pak radili za religijske institucije ili dobrotvorne ustanove, no većina ljudi nije imala stalan pristup medicinskoj skrbi. No to se nakon pandemije španjolske gripe promijenilo jer su vlasti uvidjele javno-zdravstvene prednosti prevencije bolesti. Lockdown i karantena kao dvije relativno stare metode borbe protiv bolesti nisu davale rezultata jer su uvedene prekasno. Naime, vlasti nisu raspolagale pravovremenim informacijama o broju slučajeva jer doktori nisu bili dužni ikome prijaviti broj slučajeva gripe koje su liječili. U svrhu praćenja zaraznih bolesti tada se počela razvijati epidemiologija koja se kao znanstvena disciplina oslanja na podatke i modele, što je stvorilo potrebu za sistematičnijim prikupljanjem informacija. No kako virusi i bakterije ne poznaju granice, informacije i znanje je bilo potrebno dijeliti, pa je 1919.godine u Beču osnovan prvi stalni međunarodni ured za borbu epidemija koji je uz zdravstveni dio Lige Naroda bio preteča Svjetske zdravstvene organizacije. Ta je pak organizacija odigrala ključnu ulogu u kontroli drugih zaraznih bolesti kao što su dječja paraliza,zaušnjaci ili rubella. Još bitnija ostavština pandemije španjolske gripe je i široko dostupno, te za krajnjeg korisnika besplatno javno zdravstvo. Zdravlje, odnosno ostvarivanje najviše moguće razine zdravlja postalo je temeljno ljudsko pravo bez obzira na rasu, religiju ili klasu kojoj pripadate.
Što možemo mi očekivati?
Kako će onda pandemija COVID-19 transformirati naš svijet? Uz cjepivo na horizontu, razvoj događaja u zadnjih devet mjeseci iskristalizirao je nekoliko novih fenomena u nastajanju. Želimo li nastaviti živjeti u hiperglobaliziranom svijetu, odgovori na sve buduće biološke ugroze trebati će biti međunarodno koordinirani. To je posebice važno za Europsku uniju zbog slobode protoka ljudi koji postoji među državama članicama. Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti tu je podbacio, djelomično i zato jer nisu imali mandat odlučivati o zatvaranjima granica što bi u svojoj suštini bile političke odluke. Veliki će izazov biti oformiti instituciju koja ima istovremeno i znanstveni i autoritet izvršne vlasti.
Pandemija je samo ubrzala već prisutne trendove automatizacije i robotizacije. One će u budućnosti osim ekonomskog prosperiteta povećati i nejednakosti jer povećava dohotke od vlasništva nad kapitalom čija je distribucija u populaciji nejednakija. Ekonomska politika treba iznaći način kako da taj šok ublaži za niže kvalificirane radnike, te da ekonomski rast uslijed tehnološkog napretka bude ujednačen. Treći fenomen je uspon hibridnog radnog mjesta. Pandemija je bila nenajavljeni test za mogućnost rada od kuće. Uvođenje veće fleksibilnosti dozvoliti će radnicima da postignu bolji balans između poslovnog i privatnog života. Izazov koji ostaje jest kako tretirati rad od kuće; kao privilegiju koju treba oporezivati ili kao nešto što poslodavac sam radniku mora omogućiti, opremajući mu kućni ured i plaćajući dio stanarine.
Pandemija je dakle otvorila neka nova pitanja na koje tek trebamo naći odgovor. No sudeći po tome kakve dalekosežne posljedice je imala svaka od tri velike pandemije navedene u ovom članku, pronalazak cjepiva je zapravo bio lakši dio.
