Helena Rašić Radauš ugledna je psihologinja i pročelnica Sekcije za penološku psihologiju Hrvatskog penološkog društva. U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a komentira pogrešku tradicionalnih uloga koje društvo nameće ženama, ali i muškarcima. Najveći dio klijenata psihologinja i psihologa su žene. Što mislite, kakve su šanse da muškarcima ne treba stručna pomoć u nošenju sa stresnim životom i ogromnim zahtjevima koji se i pred njih postavljaju, pita se...
Prošao je još jedan Međunarodni dan žena. Kao i svake godine, i ove smo svjedočili različitim pokušajima čestitanja i pri tome sramoćenjima od strane političara, lokalnih zajednica i trgovaca koji nekako uvijek promaše bit Dana žena. Nekada je to nevjerojatno štetno, kao na primjer sekundarna viktimizacija žrtava seksualnog i obiteljskog nasilja, a nekada se šteta čini malo po malo perpetuirajući stereotipe koji onemogućavaju napredak. Ove godine, mene osobno kao ženu, ali i kao psihologinju, je posebno smetalo čestitanje toga što žene muškarcima i svijetu "oplemenjuju" život. Žene nisu tu da bi oplemenjivale nečiji život kao što plijesan oplemenjuje sir, uloga žene je ipak bitnija u kontekstu toga tko je ona sama sebi.
No, neodvojivo je i nemoguće promatrati ženu i sve teškoće s kojima se žene u današnjem društvu nose (i pri tome ne mislim samo na Hrvatsku) bez da doista uzmemo u obzir činjenicu da se od žena nažalost i očekuje da "oplemenjuju" tuđe živote. Nameću im se ideje da "drže 3 kuta kuće", da su "stup obitelji", da u principu nose na sebi cijeli svijet. Uz posao, uz činjenicu da obavljaju najveći dio, ako ne i sav neplaćeni posao uz obitelj.
Posao terapeuta, psihijatra, prijatelja
A onda mi je jedan članak skrenuo pozornost i na raširenu pojavu da žene obavljaju i posao terapeuta, psihijatra, prijatelja, emocionalne samoregulacije, najvećeg navijača i pogonskog goriva svojim partnerima.
Na savjetovanje mi u najvećem broju slučajeva dolaze "jake" žene. Osobno imam problem s tim pojmom "jakih" žena jer istodobno uzdiže jedan tip žena omalovažavajući drugi, a s druge strane nameće nevjerojatno visoke standarde i očekivanja od onih koje su već same po sebi navikle davati najviše od sebe. Sve moje klijentice su jake žene, bez sumnje, samo na neke društvo gleda više blagonaklono nego na druge.
Da, najveći dio klijenata psihologinja i psihologa su žene. Što mislite, kakve su šanse da muškarcima ne treba stručna pomoć u nošenju sa stresnim životom i ogromnim zahtjevima koji se i pred njih postavljaju, a kolike da oni iz poticanja štetnih stereotipa niti imaju uvid da im treba pomoć niti imaju osjećaj da bi mogli zadržati svoj status i poštovanje od drugih kada ju potraže?
Neki muškarci otežano ostvaruju prijateljstva. Čak i kada ih imaju, ta su prijateljstva često površna i nevjerojatno je koliko toga bolnog i teškog oni zadržavaju za sebe. U sobi punoj muškaraca, ranjivost nije nešto što ćete često sresti. Postoji malen broj ljudi s kojima će podijeliti ono najteže i taj teret najčešće pada na partnerice. Muškarcima trebaju bliski prijatelji s kojima će moći podijeliti sve i koji se neće izbezumiti onog trena kada se na stol stavi nešto teško - depresivnost, suicidalnost, osjećaj bespomoćnosti, zabrinutost oko posla, osjećaj neadekvatnosti u partnerskim odnosima, preispitivanje sebe kao oca ili duboke traume koje su proživjeli kao djeca.
Stereotipi koji se prenose
Trebaju im i psiholozi i terapeuti. Naši muškarci šute, prepuštaju partnericama emocionalni rad u sklopu obitelji i odnosa (sjetite se koliko puta se razgovor o problemu s partnerom sveo na monolog umjesto dijaloga) jer ih nitko tijekom života nije niti ohrabrio da pričaju o sebi, a nije ih niti podržao kada su to pokušali. Nažalost, ti se stereotipi kod djece i dalje potiču - ne jednom sam bila svjedok oca koji je posramljivao sina u vrtiću jer je plakao. "To je ružno, sram te bilo, prestani, prestani plakati, to je ružno, prestani".
Na majku pada teret nošenja s emocijama djeteta koje plače. Molim vas očevi, pustite dječake kada plaču, zagrlite ih i budite im podrška. Vama je neugodno što on plače, on to još nije naučio i ni ne treba. Tuga nije emocija koje se treba sramiti, tuga je snažna i tuga je nužna.
Radim sa ženama koje prolaze postupke medicinski potpomognute oplodnje i kojima je uslijed neuspješnih postupaka potreba podrška, ili koje se žele pripremiti na sve što ih čeka. Kada ih pitam koliko pričaju s partnerima i što oni kažu, najčešće se radi o tome da partneri tiho i po inerciji idu uz njih, podržavajući, ali ne izražavajući vlastite sumnje ili strahove. Ne jednom sam čula da je nakon xy broja pokušaja muškarac samo odjednom izgovorio da mu je dosta, što je šokiralo ženu. Što se dogodilo? Odakle to sad? Preispitivanjem se najčešće dođe do toga da se on cijelo vrijeme boji za partnericu (koja se za to vrijeme osjeća usamljeno u svom strahu i svim emocijama), da mu je jako bolno gledati je kako prolazi kroz postupke i negativne bete, a odustajanje od postupaka je istovremeno izražavanje straha za njeno zdravlje i poziv u pomoć.
Kada vam je previše nositi na sebi svoju karijeru, odgoj djece, pokušaje ostvarivanja trudnoće, gubitke trudnoće, seksizam, nepravdu u društvu, samu sebe i još i njega dok vam govore kako ste "jake, neustrašive i hvala što oplemenjujete živote" - pošaljite ga da si nađe krug prisnih prijatelja ili da potraži stručnu pomoć. Trpit će vaše mentalno i fizičko zdravlje ako ne postavite granicu tamo gdje ona treba biti. Vi trebate biti podrška jedno drugome, ali ne smijete nikada biti jedina podrška. Muškarci, kada je teško - recite to. Ako vas itko posrami zbog toga, znajte da to ne radi jer vas doista treba biti sram nego jer se ta osoba ne zna nositi s tim. Potražite one koji zaslužuju vaše povjerenje i ranjivost. Ako već guramo ženu u ulogu stupa, uzmite u obzir da ništa ne leži samo na jednom stupu. Stabilnost se dobiva ravnopravnom podjelom tereta.
