Dvadesetak dana prije drugog referenduma u povijesti države, stvari su postale krajnje nesnosne. Političke elite i institucije EU-a stacionirane u Hrvatskoj kao da se natječu koja će na prizemniji i manje informativan način prodati domaćem puku priču kako nema nikakvog razloga da uopće razmišljaju prije nego što odu 'obaviti građansku dužnost' i, naravno, zaokruže 'da' na referendumskom listiću.
Otišla u drugi ekstrem
Doprinos nesadržajnoj javnoj raspravi u kojoj postoje samo dobre strane pristupa dala je nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Žena kojoj se često spočitava profesorska 'visina', u javnim istupima otišla je u drugi ekstrem i kao jedan od krunskih argumenata protiv euroskepticizma izvukla to da se često govori kako će u EU sve poskupjeti i istovremeno odlazi po jeftinije autogume u Sloveniju.
Premda je suludo o tako ozbiljnoj stvari razglabati iz perspektive izmjene zimskih i ljetnih autoguma, čak ni taj argument, ako ga se uopće tako može nazvati, jednostavno ne drži vodu. Gume su Hrvatima u Deželi povoljnije upravo zbog činjenice da nismo članica Unije, pa nam se po izlasku iz Slovenije vrati iznos PDV-a.
Kakve veze ima autoguma sa životnim standardom?
Političarka profila Vesne Pusić strahove o većim troškovima života puno bi uvjerljivije mogla otkloniti kad bi imala hrabrosti reći da oni u Hrvatskoj nemaju pretjerano veze s ulaskom ili neulaskom države u Uniju. Automobilske gume, naime, ne utječu na standard građana, ali cijene hrane to svakako čine jer su dominantan dio potrošačke košarice ogromne većine hrvatskih kućanstava. Stoga bi stvarna rasprava o većim ili manjim troškovima života nakon ulaska u Uniju trebala uključiti pitanje hoće li trgovci ulazak na zajedničko tržište te kasniji prelazak na euro iskoristiti za zaokruživanje svojih marži i cijena naviše i u svoju korist. No, to bi, među ostalim, podrazumijevalo i diranje u onoga čije se ime ne spominje i u čije se interese ne dira – Ivicu Todorića i njegov položaj na tržištu, koji zbog fleksibilnog zakonodavstva godinama pleše po rubu monopola. I kad bi doista bila iskrena, na pitanje hoće li nam ulaskom u Uniju porasti troškovi života, ministrica bi odgovorila – pitajte Todorića.
Pitajte Todorića i bankare
Na istu temu, mnogo više od ministrice, mogli bi odgovoriti i bankari. Njihove kamate, bankarske naknade za sve i svašta, valutne klauzule i interesni brak s građevinarima, kojima i dalje umjetno održavaju perverzno skupe stambene kvadrate, uvelike su zaslužni za činjenicu da Hrvati posuđuju novac po gotovo najnepovoljnijim uvjetima u čitavoj Europi. I ne, to se neće promijeniti ulaskom u Europsku uniju. Diskretno i uvijeno, kako oni to već znaju, dali su do znanja da će nas, rekli mi 'da' ili 'ne' na referendumu, nastaviti derati jednako jako za svaku posuđenu kunu ili odrađenu uslugu.
Vjerojatno upravo zato što su joj jako dobro poznate te činjenice i što dobro zna da će Todorić i bankari zbog davno zabetoniranih odnosa moći puno više određivati standard života Hrvata od briselskih birokrata, ministrica je pribjegla prizemnom trabunjanju o cijeni autoguma.
Od besplatnog putovanja dijeli vas sedam odgovora
No, nije ministrica usamljena u takvoj promociji članstva. Predstavnici institucija Europske unije stacionirani u Zagrebu dosjetili su se kviza. Tako će promet na svojim web stranicama, koje velika većina Hrvata nije zamijetila zadnjih 10 godina, povećati nagradnom igrom u kojoj točni odgovori na sedam pitanja o EU i malo sreće osiguravaju put i trodnevni boravak u nekoj od europskih metropola. Podatak o rastu posjećenosti web stranice kasnije se zgodno može iskoristiti kao dokaz da su toliko dobro radili da su građane pred referendum zaintrigirali i privukli ih da se informiraju o EU. Ma, bravo!
I javna televizija odlučila je uzeti dio tereta imbecilne prezentacije prednosti članstva na svoja nejaka pleća. Povedu tako sa sobom nekog građanina kojeg zanima neko od pitanja vezanih za EU i onda ga snimaju kako o tome propituje EU-birokrate, ljude na ulici ili koga već dogovore za sugovornika. Nema veze što se u toj prilično skupoj TV-produkciji pola sata ili više trabunja o temi koja uopće nije predmet zajedničke politike EU-a, kao što je to vjeronauk u školama. Riječ je, naime, o pitanju koje svaka od zemalja članica rješava za sebe i nema nikakvog razloga da se o tome tupi gledateljima na sve moguće načine te za to plaćaju dnevnice, avionske karte, hotelska noćenja.
Hoće li doći smak svijeta ako ne uđemo?
Uhvaćeni smo u propagandističku mašinu koja vrijeđa prosječnu inteligenciju, ali se zato do javnosti ne uspijeva probiti odgovor na pitanje što će biti ako jednostavno odlučimo da ne želimo biti članica EU-a. Unatoč anketama i prognozama, i to se, naime, može dogoditi.
Nitko ne misli da će se svijet prestati okretati ako se to dogodi, ali bilo bi ohrabrujuće da politička elita ima i plan B, odnosno da će se znati postaviti i prema toj okolnosti, a ne se iščuđavati kako je do toga došlo.
Budimo realni, okolnosti ne idu naruku europskoj ideji. Financijski sve puca po šavovima, ideju donošenja odluka konsenzusom svih zemalja članica polako, ali sigurno potire ona da se o ključnim odlukama dogovore najjači – Njemačka i Francuska, te onda zavrće ruka ostalima kako bi na to pristali. I to su razlozi da se zapitamo gdje smo tu mi i kakva će nam biti pozicija za zajedničkim Unijinim stolom, te da sasvim opravdano očekujemo ozbiljne i precizne odgovore na ta pitanja. Naklapanje o autogumama tu je deplasirano i kontraproduktivno.
