Milanović: 'Plenković nikada nije bio žrtva već arogantni balavac. Najveća žrtva koju je podnio je neki lakši faul na haklu na jedan koš'

Prepucavanja na relaciji predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, ne jenjavaju.

Tako je danas predsjednik na svojoj službenoj stranici na Facebooku odgovorio premijeru, ali je istaknuo da je ''ova polemika izgubila smisao, ako ga je uopće ikada imala''.

''Nažalost, Andrej Plenković nastavlja s besmislicama i sitnim, traljavim podvalama. Ne govori istinu, kao i obično.

Osvrnut ću se na dvije takve, svjestan da ova polemika gubi smisao (ako ga je ikada i imala) i u nadi da je ovo moj zadnji zapis ove sitne knjige.

Spomenuo je svoj „sukob sa Sanaderom“, odnosno otpor koji je pružio Sanaderovoj namjeri da ga kako sam kaže „škartira“.

Krenimo redom. Svoju megalomansku prirodu A. Plenković ispoljava već u prosincu 1999., kada kao „šmrkavac“ na pragu 30. godine života preuzima pretešku dužnost šefa Predsjedničke kampanje Mate Granića. Kampanja nije dobro završila iz više razloga: nesretan tajming, žestoka konkurencija, zasićenost naroda HDZ-om, i zadnje, ali ne manje važno, očajan izbor suradnika. Iz tog romantičnog vremena imamo i prve slikovne zapise A. Plenkovića i Mire Škore, kako bratski dijele pozornicu i sanjare o slavi. Granić ispada u prvom krugu, a Plenković, navodno nestranački stručnjak i diplomat, mrtav hladan dočekuje novu vlast, kao da se ništa desilo nije i kao da je ‘normalno’ da službenici sudjeluju u dnevnoj politici na steroidima pa nakon neuspjeha „ladno“ nastave karijeru, očekujući promaknuće, mir i službeničku perspektivu.

Morao je ostati u ministarstvu, jerbo se nije uspio garažirati u Hrvatskom saboru. Jasna stvar.

Imao je sreće. Za ministra je došao benevolentni Tonino Picula, koji ga nije smijenio s mjesta načelnika odjela, mada je to mogao i za primjer svima drugima čak trebao učiniti te na to mjesto postaviti nekog drugog, pravog profesionalca, koji nije bio Kontaminiran politikom. Meni je, osobno, bilo drago što Plenković tada nije bio smijenjen i što smo ostali nekakvi kolege. Nedugo zatim, Picula ga šalje u Brisel, na srednje visoku diplomatsku dužnost. Tamo dočekuje sljedeću smjenu vlasti.

U prosincu 2003. Hrvatska dobiva novog premijera, Ivu Sanadera. U siječnju 2004. ja zauvijek napuštam Ministarstvo vanjskih poslova i ubrzo zatim, nakon jednog neočekivanog poziva Ivice Račana, odlučujem potpuno promijeniti svoj život i, umjesto nekakvoj pravničkoj karijeri, posvećujem se politici.

Na samom početku mandata stvaraju se pregovarački kostur i okvir za pregovore o članstvu u EU. Dijele se funkcije, trasiraju velike karijere. Sanader je držao do Plenkovića i namijenio mu ulogu tajnika pregovaračkog tima – značajna dužnost za mladog diplomata. Naravno, Sanader nije osobno razgovarao s Plenkovićem. Tu poruku je Plenkoviću prenio jedan iskusan visoki hrvatski diplomat kojega, zato što je još uvijek u službi, neću imenovati.

Plenković se „lijepo“ zahvalio Sanaderu uz učtivu poruku „ne pada mi napamet biti tajnik Kolinde Grabar Kitarović“. Na njegovu nesreću, poruka je prenesena vjerno i točno. Kolinda je, naime, tada bila mlada ministrica za europske integracije i figurirala je u javnosti kao mogući glavni pregovarač. To je na kraju postao Vladimir Drobnjak, diplomatski legionar i dobar izbor. Plenkoviću je jezik bio brži od pameti. Htio je biti glavni pregovarač, „šmrkavac“ od 33 godine. Sanader je ovu bezobraznu odbijenicu shvatio osobno, ali ponio se relativno plemenito.

Naredio je da Plenkovića maknu iz Brisela i umjesto da ga s punim pravom angažira u kotlovnici Ministarstva vanjskih poslova, naređuje da ga se pošalje u Kijev, tada još uvijek grad na koji smo gledali kao prvo mjesto do Černobila. Na scenu stupa još jedna dramatis persona, Miomir Žužul, i spašava Plenkovića, te ga, uz prešutnu Sanaderovu suglasnost, ipak delegira u Pariz, gdje se ne događa ništa bitno i gdje sljedećih 5 godina mlati po kroasanima, piše dugačke, povremeno zanimljive, ali sasvim nebitne bilješke i čeka novu prigodu...

Dakle, Plenković se, kako bi on za mene rekao, pokušava „ukrcati u vlak žrtve“, a žrtva nije, niti je ikada bio, već samo arogantni balavac grandomanskih stremljenja. Najveća žrtva koju je u životu podnio je neki lakši faul na nekom usporenom i prigodnom haklu na jedan koš.

Slovo-dva i o povjerenstvu za nabavku zrakoplova.

Opet magla i crnilo. Krenimo redom. Moj suradnik i savjetnik Dragan Lozančić sudjeluje na svim razinama i u svim sferama koordinacija nacionalne sigurnosti. Precizno sam i argumentirano naveo razloge zašto u ovom dijelu procesa donošenja odluke nećemo sudjelovati. Sve u dogovoru sa strukom. Lozančić nije nikakav ekspert za zrakoplove, a sudjelovat će u procesu u drugoj fazi, kada prijedlog stigne u Vijeće za obranu odnosno u Vijeće za nacionalnu sigurnost, tako da je besmisleno da odlučuje dva puta. A fortiori, dovođenje čovjeka u položaj da daje mišljenje o svom prethodnom mišljenju ulazi u sferu sukoba interesa.

Opet logika, Plenkoviću. Ali, ovo nije sve. Vlada je donijela odluku o sastavu povjerenstva, i u njega imenovala kao s kolca i konopca neke dužnosnike koji tamo ili nemaju što raditi ili uopće tamo ne bi smjeli biti, posebice ne bez suglasnosti predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika. Načelnik glavnog stožera? Ok. Kad ste ga već ‘imenovali’ bez moje prethodne suglasnosti, odnosno dogovora, on je sada de facto i de iure moj predstavnik u tom povjerenstvu, ne Vaš. Ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije, čija zakonska i logična uloga je upravo suprotna, baš u tome da cijeli proces nadzire i promatra iz svoje pozicije, dakle izvana. Kako će to objektivno raditi ako sudjeluje u procesu donošenja odluke? Državna ad hoc tijela nisu festivali lakih nota, već promišljene i domišljene strukture i meta-strukture. To nije obični PR. Tko, uostalom, premijeru daje pravo da najviše državne dužnosnike koje ili imenuje predsjednik Republike ili ih zajednički imenuju predsjednik i premijer, postavlja na takve dužnosti i dodjeljuje im takve uloge bez dogovora s predsjednikom? To su pitanja, gospodine Plenkoviću.

Što se tiče samih aviona, u više navrata (zadnji puta kod R. Bolkovića) sam rekao da ću podržati premijera koju god odluku donio na kraju. Jasno i glasno, nekoliko puta. Svi to čuju, Plenković ne. Svoj stav u pogledu našeg ipak posebnog odnosa sa Sjedinjenim Američkim državama trebam i hoću javno izreći. Radi se o nabavci borbenih zrakoplova koji će nam služiti sljedećih 30 godina, a ne o nabavi reklamnih panoa za neki europski vikend seminar.

Odluka je politička. Isto tako sam naglasio da se radi samo o jednom, doduše važnom, kriteriju vrednovanja. To je moralna obaveza svakog razumnog i poštenog čovjeka. Bude li američka ponuda nepovoljna ili preskupa, bude li neka druga ponuda povoljnija i racionalnija, odluka će se vjerojatno donijeti s tim činjenicama pred očima. Ako ovo nije pomoć, ne znam što jest.

Ministar obrane tjednima, kao dječarac, eskivira tjedne brifinge. Smiješno je to. Ante Kotromanović, slavni ratni zapovjednik s Dinare, komandos i Komandant, dolazio je redovito u Ured predsjednice Republike onih godinu dana koliko su im se mandati poklapali. To se zove svijesti o odgovornosti, razumijevanje posla koji radiš i važnosti suradnje koja je u državi nužna. Ministar bi, slutim, rado i navratio, ali ne smije. Eto, poštovani čitaoče, toliko od mene, tvog vjernog sluge, na ovo subotnje prijepodne'', napisao je Zoran Milanović.