Zdravka Mamića upoznao sam slučajno. Povodom urnebesnog suđenja Velimiru Bujanecu za uvredu i klevetu.
Zatekli smo se u Osijeku zajedno sa ekipom RTL Vijesti. U restoranu do sudnice razgovarao sam s Rankom Ostojićem koji je protiv rečenog Bujaneca dobio tužbu za klevetu kada je preko vrata ušao Zdravko Mamić.
U srpnju 2015. Ranko Ostojić u vijestima RTL Televizije prozvao je Zdravka Mamića i obavijestio javnost da je isti pozvan na obavijesni razgovor.
'Pucaj mi u prsa'
"On je to izrijekom odbio, pa ne može kazati da o tome ništa ne zna", ustvrdio je tada Ostojić, kazavši kako on kao ministar nije ovlašten da kriminalce poziva na razgovore, već je njihovo da se odazovu na poziv pravosuđa i policije.
Zdravko Mamić tada u zenitu svoje karijere, izveo je jedan od svojih najboljih performansa tu večer te se uživo javio iz Slovenije nazvavši ministra Ostojića manipulatorom i lažovom.
Pobješnjeli Mamić sipao je tada uvrede i teške riječi, a njih dvojica nikada se više nisu susreli do tog dana, dvije godine kasnije u restoranu u Osijeku.
Sasvim slučajno.
Zdravko Mamić prišao je stolu s novinarima i ministrom i na svoj klasičan način raskopčao košulju kazavši Ostojiću da mu puca u prsa. Kleknuvši na koljena izvodio je još jedan u nizu svojih performansa, ali Ostojiću nije bilo do Mamićeva cirkusa.
Kokošari
Tada, u tom momentu shvatio sam sav jad tih kokošara poput Zdravka Mamića kada se suoče s nekim "jačim" kao što su se godinama prije ulizivali moćnima i jačima od sebe da bi malo po malo dolazili do statusa koji ih je zauvijek odvojio od špica, kokica i sjedalica od stiropora koje su prodavali na stadionima. Ali nikada od onoga što jesu. Od njihove kokošarske prirode.
Zdravko Mamić bio je i ostao običan kokošar, mali švercer i
bitanga i to sam shvatio kada je u suzama molio Ranka
Ostojića da mu oprosti. Da se on samo zajebavao.
Kada se ponudio da nam plati večeru, piće, tamburaše, mi smo se s
gađenjam pokupili iz restorana u koji je ušao sa svojom svitom.
Taj cirkus nismo mogli, niti imali želje gledati.
Te tragikomične prigode sjetio sam se danas kada isti taj Zdravko Mamić ponovo izvodi svoj možda zadnji performans, optužujući u stilu Bujaneca i generala Glasnovića zombije Jugoslavije koji se nikada nisu pomirili s Hrvatskom za koju je on toliko dao, koji mrze samu riječ Hrvatska, a koji su ga osudili na pravdi Boga. Zadnji performans kažem, jer njegovo groženje kako će mnoge povući sa sobom čin je očajnika, čovjeka napokon stjerana pred zid.
No što to nama znači? Što nama znači pravda, svi ti suci koje Mamić prokazuje i što nam na koncu znači istina koju svi jako dobro znamo nakon pola života koji su nam takvi uništili?
Taj kokošarski svijet živi i parazitira nad svima nama, a mi koji ga jako dobro poznajemo šutimo sva ova desetljeća prepadnuti od tih spodoba. Tih i takvih bojimo se sve ove godine i od tih i takvih spodoba koje lijepe harmonikašima stotine eura na čelo, kite Crkve svojim donacijama, strepimo i u vječnom smo strahu.
Strah
I kada ih napokon uhvate šutimo isto.
Jer znamo da će izaći ili da su dovoljno bogati da nam i iz zatvora nanesu štetu.
I to je naše prokletstvo i zbog toga ova nesretna zemlja nema šanse. Zbog straha koji se uvukao u kosti njenim građanima. Straha koji je započeo one noći devedesetih kada su te spodobe izvele prvog nam susjeda iz stana i uselile se u isti.
Straha koji je započeo one noći kada su ti i takvi zavladali ovom zemljom, svim njenim resursima i na koncu svima nama.
A najtužnije je da nam živote nisu uništili kvalitetni kriminalci. Već kokošari.
