Prije nekih petnaestak godina u firmi u kojoj sam radila plaća mi je bila 4.500 kuna. Podstanarski stan u kojem sam živjela sama sa svojim sinom, iz novčanika mi je svaki mjesec izbijao 2.000 kuna.
Režije su me koštale oko 1.000 kuna. Ostajalo nam je, dakle, 1.500 kuna za hranu, obuću, odjeću i školske potrepštine. I život, općenito. Taj život općenito podrazumijeva i iznenadne troškove tipa kvar nekog kućanskog aparata, pa razne dječje bolesti i lijekove, školske izlete i razne izvanškolske aktivnosti koje služe tome da popune dječje slobodno vrijeme i isprazne roditeljski budžet. Svaka samohrana majka u Hrvatskoj zna o čemu pričam.
Među brojnim čarolijama koje sam smišljala u nastojanju da sebi i djetetu osiguram kakav-takav dostojni opstanak, pardon, samo opstanak, ono "dostojni" mi je poštapalica iz nekih dekadentih vremena, odlučila sam državi uputiti zahtjev za dječji doplatak. Mislila sam, to ne bi trebao biti problem. Pogotovo ne u zemlji u kojoj se potiče roditeljstvo i stvaranje potomaka zbog poprilično loše demografske slike. Dijete je malo, ja sam samohrana majka, oj dječji doplatče, stvoreni smo jedno za drugo!
Država mi je nakon otprilike mjesec dana svojim najbiranijim birokratskim jezikom odgovorila da nemam pravo na dječji doplatak jer, pazite sad ovo, moja primanja za 100 kuna "prelaze cenzus". Buljila sam u onaj papir i pokušavala dokučiti što je taj cenzus, čime sam mu se zamjerila i gdje li mi se sakrilo onih sto kuna viška zbog kojih ispada da moj sin i ja živimo u blagostanju, samo to ne znamo.
Prevrnula sam cijelu kuću i novčanik i nigdje nisam našla tih sto kuna viška, ali sam zato naišla na tisuće kuna manjka. Ček, državo, kako to misliš, prelazim cenzus? Prelazila sam ja puno toga u to vrijeme. Na primjer, rokove za plaćanje kreditića kojeg sam digla da bih platila stan i režije.
Hrvatska je valjda jedna od rijetkih zemalja na svijetu u kojoj se krediti uzimaju da bi se platile režije. Prelazila sam i dozvoljeni minus na tekućem računu. Prelazila sam i rok za plaćanje stanarine pa molila stanodavce da me malo pričekaju. I oni su me čekali. Svašta sam, dakle, prelazila, ali da prelazim i nekakav cenzus, ovo mi je bila prva vijest. Ima se, dakle, može se. Ali ja toga nisam bila svjesna.
Očito mi fali skromnosti, pomislila sam. A da bi me država još temeljitije natjerala na preispitivanje moje financijske razularenosti, samo par mjeseci nakon što sam digla kreditić, na vrata moje firme poslala je jake snage Fonda za privatizaciju. Uskoro, kao što se može i naslutiti, ne samo da nisam imala pravo na dječji doplatak, nego mi je uskraćeno i pravo na rad. Firma je uspješno privatizirana, nakon nekog vremena još je uspješnije potpuno propala, a ja i ostalih petstotinjak zaposlenika smo uspješno izbačeni na ulicu. Tako mi i treba, kad prelazim cenzus.
Sad ćemo preskočiti one najmučnije dijelove, i prebacujemo se u vrijeme kad moj sin donosi odluke o svojoj budućnosti i ima onoliko godina koliko je dovoljno da shvati rečenicu:
- Najbolje bi bilo da pokušaš negdje vani...
Izgovoriti tako nešto, sugerirati svom djetetu da ode daleko od vas, to je otprilike kao da čovjek sam sebi zarine nož u srce. I još ga malo provrti. Izgovaraš te riječi, a mozak ti vrišti. Majka si, roditelj si, i želiš svoje dijete kraj sebe. Želiš gledati kako odrasta, napreduje, zapošljava se, stvara obitelj. Želiš da te maltretira s čuvanjem unuka, i da te unuke maziš i obožavaš i svima okolo pričaš "Ne što su moji, ali stvarno su najpametniji i najljepši unuci na svijetu..."
S druge strane, ne želiš, ali stvarno ne želiš da tvoje dijete proživi niti trećinu onoga što si sam morao proživjeti u ovoj zemlji. Ne želiš da ga gađaju cenzusima i odbijenicama svake vrste. Ne želiš da u nekakvom procesu privatizacije ostane bez posla u godinama kad ga više nitko neće htjeti zaposliti. Ne želiš gledati kako svaki mjesec mora birati hoće li platiti režije ili pokušati uštedjeti na hrani na jedini mogući način - tako da se, jednostavno, prestane hraniti.
Ne želiš da područje na kojem živi pogodi potres a da država sljedećih godinu dana ne poduzme doslovno ništa, ne sagradi niti jednu jedinu kuću i da tvoji unuci spavaju u hladnim kontejnerima. Ne želiš da osjeti koliko je ova zemlja ravnodušna na sudbine svojih stanovnika. Jer je to užasan osjećaj. Još ga se i predobro sjećaš. Ne želiš da tvoje dijete prelazi nekakav ****** cenzus, nego da uspješno prijeđe granicu. I onda ipak izgovoriš tu rečenicu. Dok se iznutra raspadaš. Kažeš mu, bježi dijete, bježi i ne okreći se, sine. Izgovoriš to, i umreš.
Brojke proizašle iz zadnjeg popisa stanovništva pokazuju da je puno roditelja tako umrlo. Neki od njih su možda sami sugerirali djeci da odu. Oni drugi su možda samo morali prihvatiti odluku koju su njihova djeca sama donijela. Jer nemaju obraza lagati im da će biti bolje.
Nemaju im više obraza pružati ikakvu lažnu nadu, preostaje im samo početi učiti kako instalirati Skype i tako komunicirati s unucima. Umjesto pravih, slati im virtualne zagrljaje i poljupce. Zatomiti svoju iskonsku potrebu da im djeca, i djeca njihove djece budu blizu. Jer, nećemo se lagati, to je najveća, a možda i jedina sreća u starosti. Ta želja za blizinom u ovom kontekstu u stvari može predstavljati sebičnost. Pa se odričemo te sebičnosti, odričemo se zagrljaja, čuvanja vikendom, rođendana, Uskrsa i Božića i sa smiješkom uvjeravamo i sebe i djecu da je tako najbolje.
I dok naša djeca tamo u nekim pristojnijim i humanijim zemljama budu stvarala neku svoju budućnost, mi ćemo u samotnim večerima na vijestima slušati premijera kako nam tumači nešto što mi nismo sposobni shvatiti. Reći će kako smo si super, kako nam se privreda oporavlja, kako smo uspješni u borbi protiv korupcije i kako su neki ministri i/ili ministrice, iako su pokrali sve što se pokrasti moglo, ipak "izvrsno radili svoj posao". Ponavljat će nam kako smo u stvari sretni i živimo u najboljoj državi na svijetu. Pri kraju vijesti, u sportskom bloku, slušat ćemo navijače kako, zažareni i euforični pred neku važnu utakmicu pjevaju "Malo nas je, al' nas ima".
Umornom rukom isključit ćemo TV i uključiti Skype. Vrijeme je za unuke. I za našu, istinitu verziju popularne navijačke pjesme. "Malo nas je, al' nas nema".
Prije nego što se lica naših unuka ukažu na ekranu, ekranu hladnom kao kontejneri na Banovini, brzom kretnjom obrisat ćemo suze i nabaciti osmijeh. I kad nas djeca upitaju kako smo, izreći ćemo srčano utješnu roditeljsku laž. Dobro smo, super smo, odlično smo. Kad se čovjek malo potrudi, i kad je dovoljno puta ponovi, može u tu laž skoro uvjeriti i samoga sebe.
Uostalom, ako može premijer, što ne bismo mogli i mi.
