Evo me dopalo pisati kolumnu na Staru godinu. To mi je stvorilo neugodni osjećaj odgovornosti. Pri pisanju kolumni oduvijek sam se vodila motom „Budi iskrena, pa što bude“. Ako sam bila tjeskobna i zabrinuta, pisala sam ozbiljne tekstove. Ako sam se osjećala vedro i optimistično, pisala sam vrckaste, „feel good“ kolumne, koje u principu ljudima bolje legnu. Dosta im je teških tema i u vlastitim životima, pa im dobro dođe malo laganica.
Danas je sve u meni proturječno. Inače obožavam ispraćaje Stare i dočeke Nove godine. Prepustim se općem veselju, kao da će se u minut iza ponoći stvarno nešto promijeniti i sve krenuti na bolje. Svi mi dobro znamo da neće, ili bar neće tako lako i tako brzo, ali eto, dopuštamo si malo te infantilne vjere i nade. Nada. Da je nema, ne bi ni nas odavno bilo. Koliko god smiješna i uzaludna bila, ona je ta splav za koju se držimo i ne puštamo. I ne trebamo puštati. Na google-u se nada ovako definira:“ Nada je osjećaj očekivanja pozitivnog ishoda neke situacije.“
Osjećaj očekivanja pozitivnog ishoda neke situacije. Koliko li je samo očekivanja živjelo tijekom 2021. godine. Da će korona napokon nestati. Da će naši bolesni ozdraviti. Da će imati samo blage simptome. Da nas „neće zakačiti“. Da ćemo moći ponovo normalno raditi. Da će egzistencijalni grč postati stvar prošlosti. Da će se ljudi urazumiti i prestati jedni drugima upućivati neke teške, strašne riječi.
Očekivanja. I ja sam ih imala. Ne samo ove, odlazeće godine nego i svih godina prije nje. Očekivanja i nekakvo uzbuđenje. Radost. Na dan Stare godine otići na Rivu gdje moji sugrađani na plus dvadeset, sa sunčanim očalama na oznojenim nosevima, zdušno piju kuhano vino. Jer, ako je u Splitu krajem prosinca u stvari ljeto, to ne znači da i mi nemamo pravo imati zimski ugođaj k'o i svi normalni ljudi na svijetu. Sunce prži, galebovi izvode ljetne akrobacije na nebu iznad nas, šminka se od vrućine topi i cijedi i klizi preko rubova čaša iz kojih se puši kuhano vino, iz zvučnika ide „Jingle Bells“ u kombinaciji sa Oliverom i Jolom i Mišom i Dalmacijom u mom oku i Ništa kontra Splita i sve u svemu koga briga što ćemo svi završit na Hitnoj kao žrtve toplotnog udara. Takvi blesavi i bezrazložno sretni.
Tako je to uvijek bilo, do ove godine. Ove godine neki članovi moje obitelji se neće moći preznojavati na Rivi jer se preznojavaju kući pod dekama, a umjesto kuhanog vina piju na litre i litre čaja. Oni neki mlađi su kući, s blagim simptomima. Oni neki drugi, stariji, nisu te sreće. Ni jedne ni druge nije mi dozvoljeno posjetiti. One neke treće, koje je uhvatila neka nekoronska boljkica, ne mogu posjetiti jer su mi daleko. Neki nisu bolesni, samo su sami.
Ovi koji su kući, i žive u visokom prizemlju, njima dolazim pod prozor. Pa se dovikujemo i kompletna zgrada može pratiti naše ćakule. Tako se neki dan na prozoru iznad mojih, pojavila glava neke susjede i brižno me upitala: „Kako je mater, jel joj šta bolje danas?“. Ovi moji skoro popadali kroz prozor od smijeha. Smijem se i ja, što ću.
Telefoni rade od jutra do mraka. Ponekad imam osjećaj kao da rukama i nogama pokušavam začepiti na tisuće rupa na zidu iz kojeg šiklja voda. Imam premalo ruku i premalo nogu. Pa se malo opustim, na trenutak zaboravim, na trenutak me uhvati stara starogodišnja euforija, a onda se trgnem, sjetim se da nekog nisam danas još nazvala da provjerim stanje. Kad čujem dobre, ohrabrujuće vijesti, ponovo se opustim a onda uključim TV u želji da vidim kako se priprema na slavlje ostatak Hrvatske. A tamo novinar razgovara s ljudima ispred kontejnera u kojima žive od kada je potres okrenuo njihove živote. Pogled mi se prvo zamrzne, a onda zamuti. A onda pobijesnim jer na red za intervju su došli i oni koji su odgovorni za još jedan Božić i Novu u kontejnerima. Kad ovi iz Vlade trebaju nabrojiti šta su uspjeli napraviti, a znaju da nemaju što nabrojiti, onda kažu da su "napravili neke iskorake" a neke stvari su i "osmislili" i obavezno dodaju da oni "razumiju da su građani nestrpljivi", pri čemu je ono "nestrpljivi" eufemizam za stanje kliničke smrti. Svi odgovori su im u stilu „Zar više vjerujete vlastitim očima nego našim riječima?“ Bahati su, bešćutni i lažljivi. S druge strane, ljudi koji žive u kontejnerima, pristojni su. Tihi. Čak i blagi. Takvi izvarani, promrzli, umorni od tuge, s osjećajem da su napušteni i izigrani, oni su i dalje ljudi. Dobri, skromni, veliki ljudi. Da se zasramiš za svojim blagdanskim stolom. Da se podsjetiš.
I onda se ja više ne snalazim. Bude mi previše, mozak ne uspijeva procesuirati toliku količinu ljudske nesreće. Ni vlastite, ni tuđe. Ima tih suludih momenata kad bih samo išla po ovoj planeti i grlila sve te tužne oči i sva ta umorna ramena. E, tada, kad mi bude previše bespomoćnosti, tad se očajnički hvatam za nadu. Teško ju je ispod svega toga iskopati, priznajem. Ali, gle, ti ljudi na Baniji, ispred svojih hladnih životnih prostora postavili su drvca. I ukrasili ih, i svjećice bljeskaju. Bljeskaju baš kao nada. Veći su oni od onih kontejnera, i veći su od onih koji nijednu kuću nisu sagradili, a obećali su.
U glavi mi je ringišpil, vrti se ukrug i pred mojim očima promiču, naizmjenično, neka nasmijana i neka tužna lica. I moje duhovno stanje se vrti i luduje jednakom brzinom, čas bih se smijala, čas bih plakala, čas bih grlila, a čas bih napravila nekima, nešto, što ne smijem ovdje verbalizirati jer mislim da je kažnjivo.
Gadna je bila 2021.
Da me netko pita što želim za poklon, tražila bih kalendar. Ne onaj za sljedeću godinu, nego za ovu koja je gotova. Rekla bih „Pokloni mi kalendar 2021. godine u kojem će crvenom bojom biti zaokruženi dani kad smo se smijali.“ Dragocjeni dani.
Smijeh kroz suze, mislim da će mi to obilježiti ove blagdane. Kao na primjer neki dan kad mi je prijatelj ispričao kako je posjetio svoju baku za Božić. U kuhinji okićeno drvce, i svjećice. Ugašene.
„Zašto ne upališ svićice, bako?“ upitao je.
„Čekan jeftinu struju, sinko“ odgovorila je ona.
