Da ne bih ispala nepristojna, raširila sam i ja oči u užasu i ponovila, trudeći se u glas unijeti prikladnu dozu impresioniranosti: "Osam mjeseci?!"
Kako bi to bilo da i ovdje čovjek može naći posao nakon samo osam mjeseci i da mu daju plaću od 2.000 eura?!
Kimnula je i nastavila pričati kako se nakon tih osam mjeseci zaposlila u drugoj firmi. Plaća oko dvije tisuće eura. Dvije tisuće... eura? Manje bih je osupnuto valjda bila pogledala da mi je rekla da je ona ustvari stanovnik nekog drugog planeta i da već, ne znam, osam mjeseci živi na mom noćnom ormariću i promatra me prerušena u noćnu lampu. O ostalim uvjetima u njenoj novoj firmi ne znam puno, jer sam je nakon one izjave o plaći od dvije tisuće eura prestala slušati i zamaštala kako bi to bilo...
Kako bi to bilo da i ovdje čovjek može naći posao nakon samo osam mjeseci potrage? Kako bi to bilo da i ovdje možeš imati plaću veću od mizerije, mizerije koja je dovoljna da ne umreš, a nedovoljna da živiš? Kako bi bilo... da ovdje čovjek uopće može sebi dopustiti da napusti neki posao zato što "nije zadovoljan uvjetima"? Kakva luksuzna pomisao. Napustiti jedan posao i tražiti drugi zato jer nisi zadovoljan uvjetima?
'Zamisli samo taj osjećaj, moći i smjeti biti nezadovoljan uvjetima na poslu...'
Već na tom dijelu priče između mene i tridesetogodišnje žene s druge strane stola, koja živi i radi (i bira!) u jednoj stranoj zemlji, otvorio se beskonačno dubok ponor. Zamisli samo taj osjećaj, moći i smjeti biti nezadovoljan uvjetima? Koliko se ljudskog dostojanstva krije iza te jednostavne rečenice. Moći birati, moći odlučiti. Zaključiti da neki posao nije dovoljno dobar za tebe.
Ponekad mi se čini da nismo uopće svjesni koliko smo duboko zaglibili, koliko smo prava jeftino prepustili i odrekli ih se. Buljila sam u nju zavideći joj svim stanicama svog tijela, prisjećajući se svih onih priča o tome kako "ni vani ne teče med i mlijeko" i kako naši ljudi misle da se vani "novac skuplja po asfaltu" i slično. Slažem se, daleko od toga da te tamo, "vani", na samom ulasku u zemlju oblijepe novčanicama od sto eura, ali...
'Više me poštuju ljudi kojima perem zahode, nego ikad ijedan hrvatski poslodavac'
Sjetih se priče jedne poznanice koja je, ne nalazeći ovdje posao osam mjeseci, pa još osam mjeseci, pa još osam mjeseci, pa još... no dobro, shvatili ste, koja je dakle otprašila preko grane, trbuhom za kruhom. Otišla je održavati kućanstvo nekoj situiranoj obitelji u jednu malu, slatku susjednu zemlju. Nakon godinu dana nam je javila: "Zarađujem održavajući nečiji stan, što podrazumijeva pranje, peglanje te čišćenje svih prostorija, uključujući sanitarne čvorove. E pa, ovako ću vam reći – više sam poštovanja dobila od ljudi kojima ovdje doslovno perem zahode, nego ikad od ijednog hrvatskog poslodavca, unatoč mojoj fakultetskoj diplomi, znanju i stručnosti. Ne vraćam se."
U svjetlu ovih priča, pada mi na pamet naš nedavni ulazak u Europu i, potpuno krivo, uvjerenje onih koji su bili "protiv" da su oni koji su bili "za" – izdali Hrvatsku. Naime, čak i "izdaja" bi značila nekakav izbor. Ovdje se radi o puno banalnijim razlozima, čini mi se. Radi se o tome da već odavno nemamo, većina nas, ama baš nikakvog izbora. Radi se o tome da je situacija toliko loša da ljudi misle da gore zaista ne može biti.
Ma koga su i što to ljudi izdali?
Da nije možda HDZ i premijera koji su u ime ljubavi prema domovini temeljito pobrstili sve što se pobrstiti dalo i iza kojih trava još dugo neće rasti? Da nije možda HDZ koji nas priglupo plaši crvenim komunističkim utvarama, mada već odavno, čak i kod onih koji su najiskrenije i čiste duše vjerovali u tu, drugačiju domovinu, svojom retorikom izazivaju blagi poriv za povraćanjem?
Da nije SDP koji nekom greškom u svom nazivu još uvijek, uporno, ima riječ "socijal"? SDP koji u jeku ekonomske krize bahato opskrbljuje svoje službenike novim mobitelima, proširuje vozne parkove i trenira strogoću nad onima koji su najslabiji i koji predstavljaju najmanju moguću prijetnju državnoj ekonomiji?
Da nije Crkva koja, kraj tisuće gladnih, siromašnih, poniženih, troši svoju energiju, vrijeme i duhovno poslanje petljajući se tamo gdje joj nipošto nije mjesto, pokušavajući istovremeno uvjeriti stado u srednjovjekovnu misao o tome da se od masturbacije može oslijepiti, mada Crkva jako dobro zna da svi mi znamo da to nije tako. Jer da je, većina bi svećenika Bibliju čitala na Brailleovom pismu.
Čak vam ni oni najmlađi, kojima se inače najlakše manipulira osjećajem krivnje, više ne vjeruju. Čak je i njih sve teže uvjeriti u to da su krivi već samim tim što su živi.
Za HDZ nismo dovoljno domoljubi. Za SDP nismo dovoljno demokratični i strpljivi. Za Crkvu nismo dovoljno skrušeni, dovoljno nevini, dovoljno vjernici.
Možda stvarno nismo dovoljno dobri
Možda, sve u svemu, stvarno nismo dovoljno dobri. A možda ste samo vi bili dovoljno loši.
I možda ćemo stvarno zažaliti ulazak u Europu. Za koju smo se odlučili ne zato što mislimo da nas "tamo" nitko neće ponižavati i lagati nam, nego zato što čovjek, možda, lakše podnosi kad ga ponižava i laže "tuđi" nego "njegov".
Financijski nam dođe otprilike na isto, ali bar duša manje boli.
