Kad god se događa nešto jako, jako važno za Hrvatsku, meni je najslađe gledati predsjednika Josipovića kad se ono pojavi u kadru i stane nam objašnjavati zašto je to nešto što se događa dobro ili eventualno loše za nas. Ma kako samo sklopi one prstiće, malo uzdigne obrvice i priča onim svojim (jedinim) tonom koji mu služi za sve prigode, to je čista milina. Ne mogu si pomoći, svaki put me pukne asocijacija na nekog dobrodušnog djedicu u trenutku kad unuku objašnjava zašto recimo mora popiti sirup protiv kašlja:
Utičnica je zločesta
"Gledaj, dušo. Moraš popiti taj lijekić. Hajde, lijepo otvori usta i popij to, pa ćeš ozdraviti i postati velik, jaaaako velik i lijep momak."
Istim takvim tonom se služi i kad unuku objašnjava zašto nešto ne smije napraviti:
"Gledaj, dušo. Ne smiješ gurati prste u utičnicu. Utičnica je zločesta. Pec, pec. Hajde, izvuci lijepo prste. Oh. Too late."
Imam osjećaj, da ga zaskoči neki razulareni masovni ubojica s motornom pilom, da bi on opet onako sklopio prstiće i objasnio mu staloženo:
Velika mogućnost blagog pogoršanja međuljudskih odnosa
"Gledaj, dušo. Hajde ostavi tu pilu, mogao bi nekoga ozlijediti. Pila je zločesta. Ako me masakriraš njom, to ne samo da će biti nepristojno, nego postoji i velika mogućnost blagog pogoršanja naših međuljudskih odnosa."
I tako, dok nam predsjednik smireno objašnjava zašto je dobro to što Hrvatska ulazi u Europu, s druge strane u Saboru i među narodom se sve pjeni. Slučaj Perković je tako uzburkao duhove da bi netko zločestiji pomislio da je sve to smješteno Vladi samo da se upropasti inače veličanstven dojam trijumfalnog pristupanja svim onim zvjezdicama.
S jedne strane zen, s druge kulja dim iz ušiju
Ponekad se ne mogu odlučiti jel' mi zabavnije promatrati predsjednikov nesalomljivi zen-pristup svakoj božjoj problematici ili ono kad Milanoviću od bijesa počne kuljati dim iz ušiju. Još kad skroz poludi i krene s mudrim latinskim ili starim hrvatskim, narodnim izrekama, a prosječan gledatelj nakon njegovog istupa ostane još satima zbunjeno zagledan u ekran, pokušavajući dokučiti što je premijer ustvari htio reći.
S tim svojim uzrečicama zbunjivao je i oporbu, sve dok se dotična nije dosjetila, pa ga odlučila tući vlastitim oružjem. Pa je tako, u raspravi povodom slučaja Perković, nakon što je premijer ispalio: "Tjerali ste lisicu, istjerat ćete King Konga", lukavac iz oporbe uzvratio s: "Igrali ste se vatrom, a sami ćete izgorjeti." Ha! Beat that! Samo je još falilo da se i ostali članovi oporbe nadovežu s: "Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada", na što bi Milanović zlobno uzvratio s: "Bolje vrabac u ruci nego golub na grani", a sve skupa bi kulminiralo tako da se recimo u raspravu iznebuha uključi i Kerum i poentira s: "Tko rano rani dvije sreće grabi!"
Zastrašivanje nedovršenim rečenicama
Izvan Sabora situacija je također klasično turbulentna. Oni koji su od samog početka bili protiv ulaska Hrvatske u Europu, ovih dana po društvenim mrežama hukću kao zloguke sove i pokušavaju zastrašiti ostale nedovršenim rečenicama tipa: "Samo se vi radujte, vidjet ćete uskoro..." U te tri točkice valjda dolazi sve ono nešto strašno i katastrofalno što će se dogoditi za četiri dana. Te nedorečene crne prognoze izgovaraju s tolikom dozom naslade da bi čovjek pomislio da se nadaju posvemašnjoj propasti Lijepe naše, samo da bi jednog dana mogli slavodobitno ustvrditi da su oni, eto, bili u pravu. Oni drugi pak, koji su bili "za", daleko su od euforije, čini se. Ni predsjednik, ni premijer, ni zloguke sove ne mogu ih uvjeriti u svoja apsolutno svijetla, idilična ili apsolutno mračna predviđanja. Besplatan ručak ne postoji, to im je potpuno jasno. Kao što im je jasno i to da smo još jedan put, u skladu s tradicijom, samo birali manje zlo.
Ni King Kong ne bi izdržao
Netko je jučer na Facebooku napisao zanimljivu usporedbu: "Ulazak Hrvatske u EU je kao kad djevojka pobjegne iz roditeljske kuće, pa se uda za nekog kretena." Usporedba bi možda bila na mjestu kad bi dotična nesretnjakuša iz roditeljske kuće samo otišla, a ne pobjegla. Jer ako bježi, znači da joj u toj kući nije bilo ni dobro ni lijepo. S psihološkog stajališta bijeg iz disfunkcionalne obitelji čak je i znak mentalnog zdravlja. Mislim, tko ne bi, na kraju krajeva, pobjegao iz kuće u kojoj se tata i mama stalno svađaju, brat i sestra godinama ne razgovaraju, meso se jede jednom mjesečno, a jedino mjesto na kojem se svi skupa izvan kuće ponekad viđaju je Zavod za zapošljavanje?
To, brate, ni King Kong ne bi izdržao.
