Iščitavajući Slavkom Linićempoučni intervju s ministrom financija objavljen u četvrtak na ovom portalu, čovjek se mora osjećati pomalo i kao đak-ponavljač. Puno je tu starog, već viđenoga gradiva bačeno na stol, naime, a zapjenjeni Vladin retoričar pridodao je na svaki novinarkin upitnik više od dva svoja.
Utjerivanje znanja u glavu
Linić tako navaljuje da nam utjera znanje u glavu i po cijenu nje same, čini se. Kao tvrdolinijaš nove hrvatske egzekutive, međutim, on ne propušta napomenuti kako smo logiku tržišno-ekonomskog poslovanja, kojom se predano vodi, izabrali zapravo sami, onda kad smo "glasali protiv socijalizma". Štoviše, čini to ravno pet puta u spomenutom razgovoru, na razne načine.
Na stranu to što njegova tvrdnja uopće nije vjerodostojna: nije se ovdje glasalo protiv socijalizma ili za kapitalizam. Potonji je sistem umjesto dotadašnjeg naprosto uzet zdravo za gotovo, uslijed znanih vanjskih i unutarnjih silnica, a falsificiranje historijskih činjenica je danas potrebno radi nastavka ideološke manipulacije, kako ćemo vidjeti. No, recimo da je društvo uistinu, kao što izmišlja Linić, većinski glasalo protiv socijalističke, planske ekonomije.
Nismo baš tako loši đaci
To bi po njemu nadalje značilo da smo izabrali apsolutno tržišnu ekonomiju, bez imalo odmaka, kakvu danas uopćeno nazivamo neoliberalnom. S uzmicanjem države pred krupnim privatnim kapitalom, u što je moguće više područja ljudske djelatnosti i življenja. A temelj ukupnog poslovanja, treba li napominjati, jesu banke i druge financijske ustanove.
Dakako, nije točno da tržišna privreda automatski i bezrezervno znači sušti neoliberalizam; njezine elemente uvodila je i SFRJ, kao što su i razne kapitalističke države koristile neke kvalitete dogovorne ekonomije. Ali, ministru financija ta pretpostavka treba, između ostalog, radi nametanja priče o bankama i drugim financijskim ustanovama.
Konkretno, riječ je o Hrvatskoj poštanskoj banci i Croatia osiguranju. Kao što znamo, Vlada ih kani prodati jer nam je, pod A, budžetski deficit strahotan, i jer su, pod B, obje kuće godinama loše vođene. Nema spora oko prva dva slova abecede, pa razmotrimo kapacitet trećeg, neizrečenog. Razmotrimo, samo za primjer, mogućnost da ta poduzeća ne stoje loše, da je sva šteta po njima – koju su počinili zločesti prethodnici na vlasti – uspješno sanirana. I zamislimo još da ovu zemlju nije stisnula takva besparica. Onda ne bismo prodavali tzv. obiteljsku srebrninu, glasi vjerojatni zaključak; ne bi se to usudio niti jedan Slavko Linić.
Ali, nismo baš toliko loši đaci, i već na gornju tezu dižu ruke čak i bjegunci u zadnje klupe: Linić je to već jednom napravio! Prodavao je udjele u bankama, prethodno saniranim, a prodavao ih je budzašto! Kao potpredsjednik Vlade RH 2000. godine, dovršio je proces započet od HDZ-ovih tehnomenadžera tipa Borislava Škegre i Bože Prke, s bodrim tumačenjem kako će banke na slobodnom tržištu biti "zamašnjak gospodarskog rasta"! I pritom nije bilo krize ni potrebe kao danas!
Linić i njegovi ne posustaju
Hrvatske banke sanirane su za ukupnih, navodno, 16 milijardi eura javnog novca, a prodane za 800 milijuna. U miraz im je tad povjerena i trećina obavezne štednje u 2. stupu mirovinskog osiguranja, za tržišno poslovanje bez valjanog državnog nadzora, i tako je na snazi do danas. Preko milijardu i pol kuna godišnjeg kapitala iz mirovinskih fondova, bankama je definitivno najlagodniji izvor enormne zarade. A u njihovu je korist, i onu prekupaca-uvoznika, tad verificirana i antiproizvodna te antieksportna monetarna politika HNB-a.
Što se u međuvremenu dogodilo, nije potrebno nabrajati, osim da Linić i njegovi ne posustaju. Na tvrdnje kako suvisla država treba svoje mjesto u bankarskom sektoru, uopće se ne obaziru. Bila krajnja nužda ili ne, oni su zagovornici slabljenja države, a to je pak odlika kompletne europske socijaldemokracije s kraja prošlog i početka ovog milenija.
Nominalni socijaldemokrati odigrali su ulogu krtice u javnom sektoru, raspolažući tradicijom, vanjštinom i drugim formalnim prednostima koje nisu otprve upućivale narod na sumnju. Oni su zato mogli nesmetano premodelirati sve ono čemu razni liberali, demokršćani i slični nisu imali pristupa.
Na istom tragu će aktualni financ-ministar u citiranom razgovoru prizivati napuštanje "socijalne i politike nerada" – to mu je gotovo pa jedno te isto – uz preinake u radnom zakonodavstvu. Kriza se zloupotrebljava kako bi što više resursa prešlo u privatne ruke, koje su nas svojom ljepljivošću u nju i zatjerale. Banke, mediji, INA, Hrvatski telekom, Pliva, metalurgija, tekstilna industrija, brodogradnja.
Trženje krivnjom za sistemsku pljačku
Podvaljivati ideološke preferencije, međutim, Slavko Linić može samo dok mu se na to pristaje, dok iole glatko trži općenarodnom krivnjom za sistemsku pljačku. Nekima, npr. sindikalistima iz kutinske Petrokemije, nije to mogao ni onomad; otpravili su ga kao i Tuđmanove adlatuse prije njega. Tamo nije baš upalio njegov čuveni šarm pitbul-terijera.
"Gledali su nas kao da smo produžena ruka imperijalističkog svijeta koji maltretira građane, a samo smo htjeli staviti ekonomiju u normalne okvire", kaže Linić o tome vremenu za net.hr, upućujući na dosljedan prezent. I stavili su je u okvire, doista, po mjeri svoje normalnosti, već tada. Sve ovo sada, naknadno, samo je dopunska nastava.
