Krunoslav Mazalin umirovljeni je brigadir Hrvatske vojske.
U njegovu ratnu pohodu ima neobičnosti. On je prekaljeni ratni zapovjednik s Južnog bojišta, a u legendu Domovinskog rata ušao je još 21. lipnja 1992., vodeći akciju "Miljevci", kojom su šibenski i drniški sinovi, obični, srčani momci iz susjedstva, bez prethodnih udara topništva naprosto pomeli četnike s miljevačke visoravni i prekinuli njihov teror na tome području.
"Otišao sam definitivno u civilni život s dužnosti načelnika KOV-a zbornog područja, no o tome ću nešto poslije. Zato sam u 'Oluji' sudjelovao kao obični vojnik, bez ikakvih zapovjednih ovlasti, s pozivom na opću mobilizaciju u džepu", objasnio je za Šibenski.
Gotovina mu je povjerio nadziranje povlačenja teškog topništva
'Oluju' ne želi posebno komentirati, osim da je bila opravdana i legitimna oslobodilačka akcija. Napominje da nije sve bilo tako crno-bijelo i nedvojbeno u pogledu civilnih žrtava na srpskoj strani: jednog od njegovih momaka, bojovnika iz Drniša, ubila je starica iz puške, i to u trenutku kada je spustio oružje i pružio joj ruku. Zato Mazalin svakome preporučuje neka dobro razmisli prije nego što se kamenom nabaci na etičnost u ratovanju hrvatskih vojnika.
"Meni je Ante Gotovina, kada sam postao načelnikom KOV-a, povjerio da vodim i nadzirem povlačenje teškog topništva na 20 kilometara od linije razgraničenja s okupiranim dijelovima zemlje. To se meni nije radilo, otišao sam na bolovanje i nakon toga sam se demobilizirao svojom voljom. Okidač da se vratim u civilni život bilo je zapravo to što su me povukli iz vojnog, operativnog djelovanja, a to sam smatrao jedinom svojom misijom dok sam u odori.
S tim 'uredskim poslom', koji mi je Gotovina na kraju ponudio, mogao sam graditi daljnju vojnu karijeru, no to me nikad nije zanimalo, a i već sam imao dobro mjesto u svojem ugostiteljsko-hotelijerskom zvanju" rekao je Mazalin.
'Iznenadio se kada sam mu kazao da sam bio pričuvni časnik'
"Ja sam otišao iz vojske godinu dana prije 'Oluje', tako da nikome nisam ostavio prostora da me zaustavi. Gotovina me je pitao što želim i jako se iznenadio kada sam mu odgovorio da ništa ne tražim. Mislio je dotad da sam bivši oficir i jako se iznenadio kada sam mu kazao da sam bio pričuvni časnik, po čijim su bilješkama 14 godina aktivni oficiri u Kninu, isti oni koji su poslije krenuli na Hrvatsku, izvodili vježbe", kaže Mazalin, dodajući da je taj pričuvni kadar vojske koja je Hrvatskoj ostala u teškoj, krvavoj uspomeni, bio dragocjen kada je trebalo organizirati obranu.
Krunoslav Mazalin je unatoč tome na početku rata mobiliziran kao vojnik u intendantskom, pozadinskom vodu, a na pravo mjesto došao je tek nešto poslije, kada je zapovjednikom 113. brigade postao Ivan Bačić i nakon što je toliko zakuhalo da je, osim srca, trebalo i znanja za obranu zemlje.
'Oduvijek sam fajter'
"Meni je u ratu i Hrvatskoj vojsci bilo kao i u civilnom životu. Od manjerke do brigadira – to je moj vojni put, a u radnoj karijeri počeo sam kao konobar u "Solarisu", poslije sam se dodatno školovao i naposljetku sam postao direktor hotela.
Uvijek sam bio osjetljiviji kada se diralo u moje momke nego u mene. Takav sam, oduvijek fajter, ali jedino kada treba i u onome što sam siguran da znam. I nikad nisam čovjeku dao zadatak za koji nije bio sposoban – to bi bio moj poraz!", kaže Krunoslav Mazalin.
"Nikako nije normalno da većinu branitelja, više od 80 posto njih, nakon demobilizacije dočekaju uništena radna mjesta i tvrtke. Za mene je to udar jači i od vojnog!", kaže Mazalin, koji je godinu dana, kao aktivni HSS-ovac, 2004. bio pomoćnik za ljudske resurse Željke Antunović, tadašnje ministrice obrane.
'Novac se troši na sve strane'
"Danas 400 tisuća ljudi koji su bili na ratištima, od toga nema ništa. Svojedobno sam predlagao da svaki branitelj dobije barem jednu kunu za svaki dan proveden na ratištu, a logističari pola kune, međutim, netko je izračunao da bi to bilo preskupo, premda se novac troši na sve strane", govori Mazalin.
"Da nemam status ratnog vojnog invalida, jer sam bio ranjen kad je kamion naletio na minu u jednoj našoj akciji, bez obzira na visok čin, po mirovini bih gotovo kruha bio gladan", zaključuje Mazalin.
