Svaki dan pomiču granice. Hrvatska javnost izložena je svakodnevno međusobnim optužbama za laganje, pa čak i priznanjima da političari jedni drugima izmišljaju laži! Svaki dan slušamo kako laže premijerka, laže oporba, laže optuženi Polančec, laže Hebrang, laže Šeks, laže Sanader...
Izrazi poput "On(a) laže i krade" u potpunosti su zadominirali javnim prostorom i istisnuli uljuđenije fraze i zamjene za ružne izraze poput "On ne govori istinu" ili "To nije točno" ili "To je neistina"... Kakav to utjecaj može imati na društvo, kakvu moralnu poruku takvo ponašanje šalje građanima? Kome uopće vjerovati?
"Cijelo smo vrijeme znali da lažu. Pa, slušali smo kako neće biti krize! Oni stalno nama lažu i tu nema ničeg novog, samo je sad eskaliralo do mjere da su sukobi otvoreniji, govori se 'ovaj laže, onaj laže', a zapravo lažu svi! Što je najgore, ne možemo znati niti tko govori istinu, jer su svi udruženi! Pa, sjetite se samo kako je HDZ podržavao Bandića dok je ovaj haračio po Zagrebu!", komentar je psihologice Mirjane Krizmanić.
Što se poduzetnika tiče, ona smatra da im daleko više od spoznaje da vrh države laže (čega su ionako vjerojatno već jako dugo svjesni, op.a.) smeta birokracija i činjenica da vas i zadnji državni činovnik može maltretirati ako želi. Zašto se retorika radikalizirala?
"Prvo, vrijeđaju druge da bi ispali bolji. Drugo i još važnije jest što je stanje u zemlji zaista grozno, dešperatno. Odvraća se pažnja od toga. Umjesto da paze da učine sve da sutra bude za mirovine, oni govore – 'ajmo zabalantat, bacimo kost neka se malo kolju. Istovremeno, ministar financija ide svijetom i traži da mu se nešto ubaci u škrabicu! Naravno i da je ovo hvatanje bodova za izbore i borba da se ne izgube mjesta", kaže Krizmanić.
Svi govore istinu, osim kada pričaju o sebi?
"Ja mislim da građane to veseli, to je sada javni cirkus. A kad su teške riječi u igri, to je zanimljivije. No, političarima bi se moglo dogoditi ono što se dogodilo spisateljici Vedrani Rudan – da riječi koje su skandalizirale postanu uobičajene. Kad ja triput kažem 'lažeš', četvrti puta to je fraza, gubi se naboj", kaže, pak, profesor na Filozofskom fakultetu Žarko Puhovski. Kome vjerovati?
"Građani se osjećaju kao da gledaju brakorazvodnu parnicu: znaju da je on protiv nje, ona protiv njega i da su oboje u pravu kada nabrajaju što je onaj drugi napravio pogrešno. Tako da u tom smislu možemo vjerovati i jednima i drugima, no moramo znati da niti jedna od te dvije strane nema kredibilitet i da laže samo kad priča sama o sebi", kaže Puhovski. Koje su posljedice takvog ponašanja?
"Trajna šteta je da je politika došla na toliko zao glas da se pristojni i pametni nikada neće kandidirati na izborima. 'Samo ne politika' postala je mantra, a zapravo se radi o visokovrijednoj, plemenitoj djelatnosti za javno dobro, no kada to izgovorite naglas, svi se počnu kuglati od smijeha. A to je u principu istina", kaže profesor.
"Druga šteta koja se nanosi na ovaj način je što se to što netko ne krade izdvaja kao posebna kvaliteta. Kao da ja tvrdim da sam odličan profesor samo zato što ne štipam studente, a svi drugi profesori štipaju", nastavlja te zaključuje:
"Mislim da njihova međusobna optuživanja ne znače da oni imaju skrivene motive i da time prikrivaju stvarne probleme, nego da sada doista traje rat do istrebljenja. Ružno je i što se prema svemu odnose preosobno i svađa se vodi na osobnoj razini. Više nitko ne predbacuje Sanaderu što je napustio program, nego što je nekoć bio prijatelj, a sada je izdao svoje prijatelje. Od premijerke očekujem da mi govori o programu."
Prethodni članci:
arti-201010130624006 arti-201010130466006 arti-201010130374006 arti-201010160260006
