Kod hrvatskih domoljuba, suverenista, ili da upotrijebim pravi naziv, nacionalista, najviše mi smetaju dvije stvari. Prva je kukavičluk. Takvi se obično po kafićima i na privatnim druženjima hvale djedovima ustašama, na internetskim forumima (anonimno ili pod lažnim imenom) su veći ustaše od Pavelića i Luburića, na rođendanima i svadbama pjevaju ustaške pjesme, a po stadionima i koncertima (grupno, naravno) izvikuju ustaške pozdrave. Ali kad sve to trebaju izreći pojedinačno i javno, ili takve stavove potpisati pravim imenom i prezimenom, onda su manji od makova zrna. I u takvim, javnim situacijama, "Za dom spremni" podržavaju jer je "stari hrvatski", a ne ustaški pozdrav, a Mili Budaku daju ulice zato što je "proganjani hrvatski književnik", a ne doglavnik NDH.
Druga stvar koja mi smeta kod hrvatskih nacionalista je licemjerje. Odnosno, primjena dvostrukih kriterija kada su u pitanju događaji i pojmovi iz prošlosti, ali i sadašnjosti. Tako sve one koji u borbi za ostvarenje političkih ciljeva koriste metode kao što su otmice aviona, trovanja vodovoda i ubijanja neistomišljenika, bez ikakvog problema i bez imalo razumijevanja za njihov idealizam, nazivaju teroristima, ali kada su to isto (svojevremeno) činili Hrvati, onda je to bio čin patriotizma. A oni koji su se time bavili nisu bili teroristi, nego nacionalni heroji.
Takvi "domoljubi" se zalažu da izbjeglicama, koje bježe od rata na Bliskom istoku, ili jednostavno idu trbuhom za kruhom u potragu za boljim životom, ne treba dopustiti prolazak našim teritorijem, nego se od njih treba obraniti vojskom i bodljikavom žicom. Jer, u tim ljudima vide prijetnju i opasnost. Ali kada su (svojevremeno) Hrvati išli na "privremeni" rad u inozemstvo, ili tražili sigurno utočište od rata, onda je bilo potpuno normalno da ih Nijemci, Danci, Šveđani ili Švicarci dočekaju raširenih ruku. A ne kao prijetnju za njihova radna mjesta, ili opasnost za njihov način života.
Licemjeran odnos prema ZDS-u
Licemjeran je tako i odnos prema spomenutom ustaškom pozdravu. Izmislili su ga ustaše, ali budući da je korišten i u Domovinskom ratu, onda on ima "dvostruko značenje". Kako kaže hrvatska predsjednica "treba razlikovati ustaški pozdrav od pokliča branitelja". Dakle, činjenica da je kompromitiran već izvornim značenjem ne sprječava njegovu upotrebu u nekom drugom "nekompromitiranom" slučaju. Ili, kako bi hrvatski premijer i pravnik po struci rekao, taj pozdrav je protuustavan, ali postoje iznimke kada se može koristiti. Nisam pravnik pa se onako laički pitam, jel onda u tim situacijama taj protuustavni pozdrav postaje ustavan?
Da se radi o licemjerju i dvostrukim standardima kada su u pitanju neki pojmovi iz prošlosti pokazat ću na sljedećem primjeru. Možete li zamisliti da se u hrvatskoj javnosti na jednak način, tj. da nas ne smeta što je u jednom slučaju nešto kompromitirano, a u drugom nije, pristupa problemu četništva? Evo što o četnicima npr. kaže jedan hrvatski povjesničar, koji je zbog hrvatskog nacionalizma bio i zatvaran. "Termine četovanje i četnici, koji su u prošlosti hrvatskog i srpskog naroda bili sinonimi neprekidnog oružanog otpora i dobrovoljačkog slobodarskog pokreta... omrazili su vlastodršci stare Jugoslavije".
Tako o tradiciji četništva, i među Hrvatima, piše Franjo Tuđman. Za njega je četništvo u prošlosti bilo "slobodarski pokret", ali je, eto, kasnije, kompromitirano. Sto godina prije Tuđmana, jedan katolik i bivši franjevac, također je termin "četništvo" koristio u pozitivnom kontekstu. Taj Dubrovčanin, po imenu Matija Ban, 1848. objavljuje priručnik o gerilskom ratovanju pod naslovom "Pravila o četničkoj vojni".
Četnik, stari hrvatski termin
O četovanju među Hrvatima u 17. stoljeću piše i Vladimir Mažuranić, sin poznatijeg oca i hrvatskog bana. Osim kao pojam kojim se označavaju hrabri borci, on u svojim "Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik", pod pojmom "četnici" podrazumijeva i sve vojnike u nekoj četi. Uz ova dva, u hrvatskoj jezičnoj tradiciji postoji i treći primjer korištenja riječi četnik. Evo najkonkretnijeg primjera. U knjizi "Znameniti i zaslužni Hrvati", tiskanoj 1925., povodom "1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva", nalazi se i životopis bana Josipa Jelačića. U opisu njegova napredovanja u vojnoj karijeri između ostalog stoji: "Bijaše vrstan đak, ipak se volio posvetiti vojničkom zvanju, te bude 1819. imenovan poručnikom, 1825. natporučnikom, 1830. satnikom, 1937. četnikom..."
Dakle, očito je da "četnik", za razliku od pozdrava "ZDS", jest stari hrvatski termin. Naravno, neosporno je da su zločini koje su počinili četnici Draže Mihailovića u Drugom svjetskom ratu, i Šešeljevi četnici u ratovima 1990-ih, kompromitirali ovaj pojam. Ali je isto tako činjenica da se on nekada zaista koristio i u potpuno drugom kontekstu. Odnosno, upravo suprotno od ZDS-a, po svom izvornom značenju nije imao negativne konotacije, nego je tek naknadno kompromitiran. Jer, kao što rekoh, za Franju Tuđmana četnici su bili borci za slobodu, a i jedan od najpoznatijih hrvatskih nacionalnih junaka, po kojemu se zove i glavni trg u glavnom gradu, bio je u jednom trenutku svoje karijere – četnik.
Je li onda logika koju predsjednica, premijer i brojni drugi Hrvati, koriste u slučaju ZDS-a, primjenjiva i u slučaju četnika? Možemo li napraviti "iznimke" pa "četništvo", kao termin, u nekim situacijama smatrati prihvatljivim? Možete li zamisliti npr. postrojavanje hrvatskih povijesnih postrojbi, te kako uz uskoke marširaju i četnici (iz 17. st.)? Ili, ok, ne mora se visoko učilište, ali može li se bar neka srednja vojna škola nazvati po četniku Josipu Jelačiću? Naravno da ne može! I naravno da bi se ovakvi prijedlozi s pravom doživjeli kao provokacija.
Kao što je uostalom i svako zazivanje bilo čega ustaškog jedino i isključivo zlonamjerna provokacija. Samo što to mnogi nemaju snage i volje priznati. Pa svojim kukavičlukom i licemjerjem nastavljaju nanositi sramotu i štetu Hrvatima i Hrvatskoj.
